Kratka povijest bake

Rodila se 1938. u malom goranskom mjestu Prhci kao 10. od 12 djece. Troje njene braće i sestara su umrli kao djeca od bolesti i neimaštine i prije nego se ona uopće rodila. Vrijeme 2. svjetskog rata je vjerojatno bio najteži period njenog života koji jedva da je počeo. Osim opasnosti od partizana, ustaša, domobrana, Talijana i Nijemaca koji su prolazili tim krajem, vladala je i razina gladi koja je većini nas nezamisliva. Bakina mama bi posadila krumpir (gomolj), a baka i ostala djeca bi ga po noći otkopali i potajno pekli jer su bili neizdrživo gladni.

Jedna od “anegdota” iz tog perioda je kako je bakin brat Josip zvan Boco, koji je bio 10-ak godina stariji od nje, ukrao vojni džip njemačkim vojnicima pred nosom. Uspjeli su ga koliko toliko pratiti i vidjeli da je izašao iz džipa i ušao u svoju kuću. Unutra je bila moja 4-godišnja baka koja ja u tom trenutku valjda jedina bila u kući.

Boco joj je skinuo donji dio, stavio je na WC i stao se iza vrata WC-a jer je prostorija bila takva da je taman bilo mjesta da se jedna osoba stane iza. Baka nije imala pojma što se događa, samo je znala da mora biti kuš jer joj je Boco mimikom davao da znanja da ga ne smije odati, inače će dobiti batina. Do zuba naoružani Nijemci su upali u kuću, sve pretražili, otvorili vrata WC-a i tamo vidjeli klinku od 4 godine kako sjedi na WC-u. Samo su produžili dalje. Scena kao iz nekog filma.

Od ’42. do 43. je na neko vrijeme (nisam uspio saznati koliko dugo) završila u talijanskom konc logoru na Rabu (većini vjerojatno nije poznato da je takav logor postojao na Rabu). Sjećam se njenih priča o tome kako je i tamo bila užasna glad i doslovno su jeli travu. A imala je samo 4 ili 5 godina tad.

Sve je ona to nekako preživjela i završila 4 razreda osnovne, s vremenom se priučila za slastičara i neko vrijeme radila u slastičarni. Kasnije se zaposlila u tvornici papira u Gerovu gdje je dočekala i penziju u koju je morala otići dosta rano zbog višestrukih operacija i narušenog zdravlja.

Udala se ’59. Iste godine je rodila moju mamu, a ujaka i tetu ’61.

Otkad sam se rodio pa sve dok se nisam zaposlio, sve zimske i ljetne praznike sam barem djelomično provodio kod bake i dede u Gerovu. Jedne godine za vrijeme rata sam proveo skoro cijelo ljeto jer je mama kao medicinska sestra na intenzivnoj radila nenormalne smjene. Kad je došla po mene, bila je šokirana jer sam skoro pa udvostručio svoju težinu. Kad god su me baka i dedo pitali je l’ hoću jesti, ja sam rekao da hoću. A stalno su me pitali 🙂

Svaki idući put kad bih došao, baka bi na neki dobrohotan način komentirala da imam previše kila i da nije to dobro. Onda bi me cijelo vrijeme boravka nutkala hranom.

Jedna od njenih sestara je živjela u Crikvenici, a druga u Puli. Nekoliko puta je mene, bratića i sestričnu (koji su iz Gerova) vodila na višednevno ljetovanje tamo. Tko zna kad i koliko mora bi vidjeli bez nje u 90-ima. Nikad nije naučila plivati i nikad baš nije imala ni interes da nauči, ali voljela je sunce i brčkanje u plićaku.

Kad bi u Gerovu zapao snijeg, vodila nas je na sanjkanje na obližnje brdo. Hodali bi kroz snijeg do koljena, penjali se na vrh i onda spuštali na metalno-drvenim sanjkama koje je ujak ručno izradio. Vratili bi se doma svi potpuno mokri, ponekad malo i natučeni od vratolomnih spusteva, ali uvijek sretni.

Kako smo se mi klinci stalno igrali vani, ona bi nas uvijek zvala unutra kad bi skužila neki crtić na TV-u jer je znala da ih volimo, a u 90-ima ih nisi mogao gledati baš bilo kad. Ponekad bi se ispostavilo da je to samo bila animirana reklama pa bi se mi ljutili što nam je prekinula igru zbog reklame, ali njoj je to sve bilo isto.

Imala je gredicu punu svega. Jagoda, peršina, kamilice, krastavaca, ribizla i još puno toga, a blizu je bila i velika njiva s krumpirom, kukuruzom i grahom. Mnoge dane smo proveli u branju svega toga. skupljanju krumpirovih zlatica, ljuštenju graha, grabljanju pokošene trave i iako nam to kao klincima često i nije bio baš najdraži način za provesti vrijeme, ipak nas je naučilo neke stvari i malo povezalo s prirodom. Ono malo što znam o poljoprivredi sam naučio u tom razdoblju.

Obožavala je slatko i pila je kavu s 4 žličice šećera i omiljeni čaj od kamilice s puno meda. Iako je obožavala i slatkiše, zbog proživljenih gladnih godina je bila izuzetno štedljiva s njima i mogla ih je rastegnuti u nedogled. Doslovno. Kad se selila u starački dom, mama i teta su u ormarima našle gomilu jedva načetih čokolada, keksa, bombona i sličnog jer bi ona zaboravila da već ima načete pa bi otvorila nove i tako godinama. Bilo joj je nezamislivo u jednom danu pojesti cijelu čokoladu ili vrećicu bombona.

Jedna od glavnih stvari za kojima je žalila godinama je to što kuća nikad nije imala fasadu. Imala je onaj grubi premaz da se ne vidi cigla, ali nije to bilo to. Godinama je pričala o tome da želi fasadu, ali djed, glavni blagajnik obitelji, nije to nikako htio jer se radilo o desecima tisuća kuna, a njemu fasada baš i nije bila bitna.

Ali baka je doskočila tome tako što je negdje ’99. ili 2000. preko nekoga pronašla posao njegovatelja starijih osoba u Italiji. Imala je 62 godine, nije znala ni riječ talijanskog, nikad nije ni bila izvan Hrvatske prije toga, ali bila je odlučna zaraditi za fasadu. Odradila je više tura od po mjesec dana tijekom kojih se brinula za neku Talijanku od 90+ godina i zaradila više novaca nego ikad prije u životu. Učila je talijanski u hodu i zapisivala si nepoznate riječi koje bi čula i kasnije prevodila uz pomoć rječnika. Sama je platila za fasadu i nadogradila obiteljsku grobnicu.

Bila je jako dobra krojačica i svojoj djeci je šivala haljine, kapute, i raznu drugu odjeću. Kad je bila starija nije više šivala kompletne odjevne predmete, ali je gotovo uvijek radila neke sitne prepravke na odjeći koju bi kupila. Nijedan proizvođač nije mogao napraviti neku bluzu a da ona nije vidjela na njoj nešto što bi se moglo poboljšati.

Jedan jedini vic koji sam je čuo da je ikad ispričala je onaj kad se Talijanka utapa u moru i viče “Aiuto! Aiuto!” (“Upomoć! Upomoć!”), a neki lokalni barba na obali joj viče “Nije more ljuto neg’ je slano!”
Ispričati joj neki moderniji vic i onda joj objašnjavati zašto je smiješan (jer ona nije kužila gotovo nijedan) bi često i kod nje i kod mene izazvalo više smijeha nego sam vic.

Voljela je Mustafu Nadarevića u svemu osim u “Lud, zbunjen, normalan.” Rekla je da joj je grozno kad ga vidi da glumi takvu ulogu.

Bojala se zmija više nego ičega i svaki put bi se stresla od jeze i obavezno ispustila neki zvuk gnušanja kad bi ih makar i na sekundu vidjela na televiziji.

Nije propuštala one sapunice na HRT-u iza dnevnika koje bi komentirala ispod glasa, gotovo nečujno.

“Bože dragi, kako je zločesta…”
“Kako on ne vidi da ga ona voli?”
“Kako joj je to mogao reći…”

Naravno, znala je da je to sapunica, ali uvijek bi se maksimalno uživjela. Gledati nju dok gleda sapunicu i tako komentira je bio pravi gušt.

Voljela je otići na misu, pjevala je u zboru i često se znala pomoliti. Naučila je nas unuke prve molitve. Ja sam u međuvremenu prestao biti vjernik, ali nikad me nije ispitivala je l’ idem u crkvu i slično. 2017. mi je bila na svadbi i nikad nije pitala zašto se nismo vjenčali u crkvi. Ako joj je i smetalo, a mislim da nije, nije to dala ničim naslutiti. Bila je možda i jedina osoba pred kojom nikad jednu psovku nisam izgovorio.

Negdje 2007. je počela ozbiljno razmišljati o staračkom domu na Krku jer joj je klima sve teže padala a i ona je sve teže obavljala kućanske poslove. Nagovarala je i dedu, ali on prvo nije htio ni čuti pa je onda rekao da će razmisliti i tako par godina. Baka više nije htjela čekati i 2010. se upisala na listu. 2014. je dobila mjesto i preselila se. Djed je ostao. 2015. se razbolio, a 2016. preminuo. Baka nikad nije prežalila što nisu zajedno otišli u dom, ali više nije mogla ostati u Gerovu.

Na Krku se preporodila zbog puno povoljnije klime i lagodnijeg života bez kućanskih i poljoprivrednih poslova, počela se baviti sportom i uživati u slobodnim aktivnostima. Totalno se zapalila za nordijsko hodanje i razna sportska natjecanja za starije. Kako je sama rekla, na Krku je proživjela neke od najboljih godina svog života.

Prije dva mjeseca joj se zdravlje naglo pogoršalo. Dan poslije kad je malo došla sebi je rekla da je sanjala dedu koji ju je pitao:

“Nevenka, kaj pa dejvaš še te?” što na goranskom narječju znači “Nevenka, što još radiš ovdje?”

Baka mu je odgovorila: “Još ću malo ostati.” I ostala je još dva mjeseca.

Zadnji put sam je vidio prije nekih 6 tjedana. Bila je u kolicima i dosta narušenog zdravlja, ali nevjerojatno pozitivna i britka. Prepričavala je uspomene iz mladosti, zafrkavala mog starog zbog škembe i s rukama radila neke lagane vježbe koje joj je fizijatar preporučio.

29.4. u večernjim satima joj se stanje opet naglo pogoršalo i jedna njegovateljica Andrea je bila s njom do 2 ujutro kad je preminula. Nekoliko puta je pitala baku boli li je što i baka je svaki put rekla da je ništa ne boli.

Oko 1 ujutro je baka rekla da mora ići napraviti sir. Sestri nije bilo jasno pa ju je pitala da ponovi i baka je polako i savršeno razgovijetno ponovila da mora ići napraviti sir. Obožavala je svježi sir i u Gerovu ga je često znala raditi od domaćeg kravljeg mlijeka koje je prodavala njena susjeda. I eto, to su joj bile i zadnje riječi.

Nije loš način za otići ako mene pitate.