Sigurno vam nisam otkrio ništa novog ako vam kažem da nas se zadnjih nekoliko godina preko društvenih mreža bombardira s gomilom nebitnih tekstova, a mnogima od nas nije jasno zašto i za koga se pišu. Ili se samo pravimo da nam nije jasno.
Nisam stručnjak, ali mogu pogledati.
Jedan od problema je što sve više i više nas informacije dobiva isključivo preko društvenih mreža. Ja koji imam 35 godina možda jednom u mjesec dana pogledam dnevnik na TV-u. Sve vijesti dobivam preko članaka na Fejsu od različitih portala.
Mogu samo zamisliti koliko rijetko dnevnik gledaju ljudi od 25 godina i mlađi. Vjerojatno im čitavi koncept linearne televizije više nije privlačan, a kamoli tamo nekakav dnevnik, iako takav “old school” model ipak ima nekih prednosti.
Možete reći što god želite o kvaliteti vijesti i načinu prezentiranja na dnevnicima, ali apsolutno nikad nećete u TV dnevniku čuti 5-minutnu reportažu o tome kako se Marko Grubnić proveo sa svojim mužem na nekom izletu.
TV još uvijek ima prilično strogo odvojene ozbiljne vijesti od estradnih tračeva i naklapanja. Za to postoje posebne emisije koje uopće ne morate gledati ako vas ne zanimaju.
Problem s dobivanjem vijesti preko Fejsa je da ako pratite 4-5 različitih portala, neminovno ćete naletiti na gomilu članaka tipa “Kvaziselebriti pokazala svoju novu narukvicu. Javila joj se druga kvaziselebriti”.
Teško ih je izbaciti iz “newsfeeda” jer će isti portal u 10.00 objaviti (bezveze sad bubam) analizu unutarstranačkih borbi u SDP-u, u 10.05 će biti o tome kakvu je haljinu nosila Barbara Kolar, u 10.08 će biti tekst o utjecaju “lockdowna” na ekonomiju, a u 10.15 “Leon Zrile se požalio na portale: Ful sam ogorčen.”
Sve je jedan veliki čušpajz s 550 sastojaka iz kojeg morate zagrabiti pa vam se na tanjuru nađu i stvari koje volite i stvari koje su grašak.
Bombardiranje s tim blesavim tekstovima traje 24 sata dnevno, 365 dana u godini. Svima idu na kurac, bijesno komentiraju kako je takav tekst debilan i kako je autor kreten i “dnovinar” što je to išao objavljivati, to zanima samo budale, itd. Koga god pitaš, ne može smisliti takve tekstove. Čovjek bi očekivao da će zbog takvih reakcija trash tekstovi izumrijeti.
Paradoksalno, ne samo da takvi tekstovi nisu izumrli, nego ih ima sve više i više. Moraš skrolati preko hrpu sranja da bi eventualno naletio na članak ili dva za koje ti nije žao što si ih otvorio.
Kako objasniti taj paradoks u kojem ima sve više tekstova koje ljudi ne vole? Vrlo jednostavno: Ljudi jebeno lažu da ne vole takve tekstove.
Da na ulici zaustaviš 1000 ljudi i pitaš ih je l’ vole tekstove o Kristini Mandarini, sto posto bi svi s gnušanjem rekli kako ih to ne zanima. Ali tu nešto onda ne štima. Nisam ja, nisi ti, nije on, nismo mi. Tko je onda kliknuo na Kiki? Jedina glagolska lica koja su preostala su “vi” i “oni” tako da sumnjam na vas i njih. Jebiga, gramatika je neumoljiva.
Sad će možda netko reći “pa nitko nije kliknuo jer nikog to ne zanima”.
O srce drago…
Svi portali zarađuju od reklama ugrađenih u tekstove. Dobro, i od ljudi-guštera, Soroša, Bill Gatesa i big dekica lobija. A da bi dobili novac od tih reklama, netko ih mora kliknuti ili barem pogledati (ovisno o dogovoru).
Da bi netko kliknuo ili vidio reklamu ugrađenu u trash tekst, mora prvo kliknuti na taj trash tekst.
“Što?! Kako možeš reći da bi itko u Hrvatskoj kliknuo na tako bedaste tekstove?! Gdje su ti dokazi, ti čudovište?!”
Dokaz je u samom postojanju takvih tekstova. Portalima je jako bitno je l’ njihov rad profitabilan (šokantno, kaj ne?). Koliko god je lagano napisati tekst o nekom pseudoselebritiju, takvi tekstovi ipak oduzimaju vrijeme.
Treba to napisati, provjeriti pravopis, naći jednu ili više slika pa ih ubaciti u tekst, ubaciti dva-tri linka na druge tekstove o tom pseudoselebritiju, smisliti jebački klikbejt koji će naprosto tjerati ljude da ga kliknu, i još hrpa toga. To je proces koji oduzima vrijeme.
Još jedna informacija koja će vam jamačno promijeniti život:
Generalno, privatni mediji ne vole pisati članke koje nitko ne klika. Članci koje nitko ne klika su monetarno bezvrijedni. Dakle, kad nitko ne bi klikao na debilne tekstove, debilni tekstovi ne bi postojali. Samim time što postoje, znači da na njih netko klika. Toliko je jednostavno.
Vlasnik jednog domaćeg portala je ovako to sumirao (otprilike):
“Ljudi komentiraju da ne žele trash nego žele vijesti i tekstove o bitnim događajima i kvalitetnim ljudima. Pitaju zašto se piše o Ciganoviću a ne npr. o klincima koji osvajaju medalje na matematičkim olimpijadama. Ali realnost je ovakva:
Na tekst o Ciganoviću klikne 10,000 ljudi. Na tekst o matematičkoj olimpijadi klikne 9 ljudi. Kako mi živimo isključivo od klikova, računica je jednostavna. Hrvati dobivaju točno onakve tekstove kakve žele. Htjeli oni to priznati ili ne.”
I zato ćete vrlo rijetko vidjeti vijesti o matematičkoj olimpijadi ili nečemu sličnom jer su takve vijesti monetarno bezvrijedne. Ako i bude takva vijest, neće se rastegnuti na 250 tekstova. Saznat ćemo da su osvojili te i te medalje i to je to. Kraj priče. Nećemo u idućih mjesec dana čitati o tome što ti klinci doručkuju, kakvu glazbu slušaju, kakvu odjeću nose, što misle o Plenkoviću i je l’ idu u crkvu.
Kad bi takva vijest dobila na tisuće lajkova i komentara, ja vam garantiram da bi se iz toga izrodili i tekstovi koji bi detaljnije pisali o svakom od tih olimpijaca ponaosob. Ali nas to jednostavno ne zanima.
Ali zato želimo saznati svaki detalj o svakom pseudoselebritiju koji postoji. Možete primijetiti te “cikluse” na Fejsu. Evo, da ne “napadam” uvijek Kristinu, bio je npr. dida Toni i njegova legendarna izjava “vježbaj, pizda ti materina.”
Prije 15 godina bi stalo na toj izjavi i ništa dodatnog se iz toga ne bi izrodilo. Novinari su ispitivali prolaznike, potpuno slučajno je naletio dida Toni, izvalio urnebesnu izjavu, oni to puste na TV-u, svi se dobro nasmijemo i kraj priče. Prije 15 godina, više nikad ne bi čuli za njega.
Ali sjetite se što se dogodilo. Portali su vidjeli da se to lajka, komentira i dijeli k’o blesavo pa su pomislili, hej, u idućih tjedan-dva bi mogli izbaciti još 120 tekstova o Toniju. Ajmo vidjeti što misli o ovom i onom, tko mu je supruga, što jede, s čime se prije bavio i sto drugih stvari.
Itekako su znali da će gomila ljudi klikati na sve to u nadi da je Toni možda još koji put izgovorio nešto smiješno. Zato su i bili naslovi “Pročitajte što je dida Toni izjavio o xy”.
Kad su klikovi prestali, dida Toni je nestao s Fejsa. Da se razumijemo, Toni je simpa deda, ali kog boli kurac što on misli o koroni? A to je bio jedan od tekstova u ožujku ove godine. Suludo.
Takve cikluse su prošli (ili još uvijek prolaze) mnoge poprilično nebitne osobe. Svi se možete sjetiti njih barem 10-ak u zadnjih par godina.
Bombardiraju nas stotinama tekstova o njima sve dok ih više nitko ne može smisliti i klikovi potpuno zamru. Onda slijedi pauza od par tjedana ili mjeseci.
Zatim portali nabace novi tekst o toj osobi da mi vidimo što je ona radila zadnjih par tjedana ili mjeseci. Ako taj tekst dobije gomilu klikova i komentara, kreće novi ciklus. Ako dobije slabe reakcije, nikom ništa. Idemo na sljedeću osobu. Sigurno će i dida Toni opet naletiti. Evo ja ga sad spominjem. Možda je to početak novog ciklusa.
Stvar je u tome što prije društevnih mreža i Interneta općenito, nije bilo te silne metrike. Npr. za dnevnik na TV-u se samo mjerilo koliko ljudi ga gleda, ali ne i što im se posebno svidjelo u dnevniku, ako išta. Velika gledanost je značila da je sadržaj interesantan, ali nije se moglo identificirati što je točno taj dan bilo super u dnevniku.
Nitko vas nikad ne bi zvao doma da vas pita jeste li možda vidjeli video isječak od pola minute na kojem dida Toni izgovara “vježbaj, pizda ti materina” i je li vam to bilo smiješno i bi li htjeli da ubuduće svaki dnevnik počne s izjavom dide Tonija.
U našoj glazbenoj emisiji smo ugostili Lidiju Bačić i pričali o njenom novom albumu. Jeste vidjeli kakav dekolte ima? Je l’ vam se svidio? Biste li možda htjeli da na početku svake emisije prikažemo njen dekolte, svaki put u izazovnijoj verziji od prethodne? Prije 15 godina vas to nitko nikad ne bi pitao.
Danas vas ni ne moraju pitati jer se na Internetu to itekako vidi. Klikovi, lajkovi, komentari… sve je to vaš “odgovor”. I jebe se njima što ste vi negativno komentirali. Zbog vašeg komentara se taj tekst pojavio u “newsfeedu” vaših prijatelja, a to samo znači nove potencijalne klikove za portal. I dokle god metrika pokazuje da ljude zanima neka tema ili osoba, toliko dugo će se o tome i pisati.
Zato npr. imamo i tekstove o “kontroverzama” u “Večeri za 5 na selu” koje je lajkalo, komentiralo i dijelilo tisuće i tisuće ljudi. Jer ih je bilo izuzetno lagano za sastaviti, a novinari su jako dobro znali da će ti tekstovi “eksplodirati”.
Fantastičan odnos uloženog i dobivenog. Ne moraš nigdje putovati, nikoga intervjuirati, tražiti insajderske informacije, nalaziti se sa zviždačima na tajnim lokacijama… Samo moraš prenijeti što se emitiralo na TV-u.
I sad zamisli da si ozbiljni istraživački novinar koji provede dane ili čak tjedne razotkrivajući milijunsku korupciju u nekoj općini, intervjuiraš desetke ljudi, možda riskiraš i život ili tužbu, sve to lijepo napišeš i prezentiraš javnosti i onda te s višestruko većom čitanošću pomete tekst o jebenoj trash emisiji kojeg je neki klinac koji radi preko student-servisa sklepao za 20 minuta.
I koji će ti onda biti idući zadatak? Da potrošiš još nekoliko tjedana na novi tekst na kojeg se slabo klika? Oće kurac. Nema tu kruha, stari moj.
U idućih nekoliko tjedana ćeš pratiti Instagram i Facebook tih i tih osoba koje su sad “vruće” i prenositi sve što one objave. A ako baš želiš istraživati, istraži koliko su kila imale u 7. osnovne, jesu li voljele poriluk ili ne, i dakako, što muškarac/žena mora imati da ih osvoje i ako kažu “ono nešto”, steraj ih u pizdu materinu i reci nek budu malo konkretnije ako žele da se objavi tekst o njima.
Naravno da malo pretjerujem. Dosta novinara i dalje rade ozbiljne tekstove, ali nažalost, za svakog ozbiljnog novinara koji će potrošiti dane ili tjedne za neko veliko otkriće, treba doći nekoliko, ajde da ne budem pregrub, light novinara koji će pisati bedaste tekstove o bedastim ljudima, jer nažalost, ti tekstovi plaćaju račune.
Dobra vijest je da svatko od nas može napraviti nešto u vezi toga, a to je da ne lajkamo, ne klikamo i ne komentiramo (čak ni negativno) glupe tekstove. Jedino tako mogu izumrijeti.
Naravno, osim ako ti glupavi tekstovi ne postoje zbog klikova nego zato da nas postupno zaglupljuju kako bi od nas napravili zombije i kako bi nam bogata elita uzela organe a da ni ne skužimo. Onda nam nema spasa. Šanse su pola-pola.
Profane Misli 
1 Comment