Nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu

Poanta rečenice iz naslova je da ako nađete posao koji volite, vaš radni dan će biti ispunjen srećom i dobrim vibracijama jer ćete raditi ono što volite i toliko ćete uživati u tome da to uopće nećete smatrati poslom.

Žao mi je što moram probušiti mjehurić u kojem se nalazite ako vjerujete u ovu tvrdnju, ali nažalost, ona jednostavno ne stoji. Nemojte me shvatiti pogrešno. Dobri poslovi u kojima se može uživati itekako postoje. Ali ne postoji posao u kojemu se može uživati svaki dan, cijeli radni vijek. A i neki poslovi koji su u teoriji savršeni, u praksi se često pokažu kao pakao na Zemlji.

Pokušat ću vam to dokazati na primjeru svog posla, držeći se strogih pravila logike. Ne nužno one logike koje se drže mainstream mislioci i filozofi, nego one alternativne logike koja je bitno bolja i liberalnija jer nema strogih pravila i formi zbog čega je podobna za podupiranje apsolutno svega što zastupate. Govorim, dakako, o logici kojom se služi većina korisnika društvenih mreža.

Pa krenimo.

Ja radim kao vatrogasac u bolnici i u teoriji je moj posao savršen.

Istina, imam malu plaću, nitko me ne poštuje, roditelji svojoj djeci pokazuju na mene i kažu “marljivo uči kako ne bi završio kao ovaj striček”, ali u principu je moj posao savršen.

Počeo sam raditi taj posao prije više od 12 godina. U to vrijeme sam se i ja vodio tom “nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu” prijevarom. Dok nisam otkrio ovaj posao, mislio sam da sam ja možda jedan od onih tipova koji su iznad obavljanja bilo kakvog posla pa mi nijedan neće odgovarati.

Međutim, kad su mi na sadašnjem poslu rekli što se sve očekuje od mene i kako će izgledati moj radni dan, pomislio sam:

“Ja neću raditi nijedan dan u životu jer mi se čini da ću obožavati ovaj posao!”

Mogu vam reći da sam na početku bio uvjeren da će ta utopija potrajati moj cijeli radni vijek.  Međutim, nije trebalo dugo da se počnu pojavljivati prve naznake loših vremena.

Na primjer, prvi put kad se na jednom odjelu dogodio požar (Ali ono, ful lagani požar. Jedva da se zid malo zacrnio.), zvali su me kad je bilo vrijeme gableca. Ja im punim ustima objašnjavam da sam tek na prvom zalogaju vrelog bureka i da ne mogu doći dok ga ne pojedem do kraja jer ja hladne bureke ne jedem. Imam svoje standarde i držim do njih.

Ali njih jednostavno nije bilo briga jer kao, nijedan burek nema prednost pred požarom. Naravno, morao sam otići na intervenciju i moj dan je bio upropašten. Nesposobnost razumijevanja tuđih potreba za gablecom je ono što uništava ovo društvo iznutra. A da ni ne spominjem kako mi na razgovoru za posao nitko nije rekao da ću kao bolnički vatrogasac imati posla s vatrom. Onak, koji kurac?

Ali mislim si, ok, možda je ovo bio izolirani incident. Međutim, prije dosta godina sam definitivno shvatio da poslovica “nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu” ne drži vodu. Način na koji sam to saznao ne bih htio priuštiti ni svom najgorem neprijatelju.

Vi me možda poznajete kao doktora komedije, velemajstora pošalica, najskromnijeg genijalnog humorista među svim genijalnim humoristima, ali nažalost, postoje ljudi koji nisu blagoslovljeni tako dobrim ukusom kao vi.

Znate da mi često na pamet padaju fantastične fore. Naravno da ako sam u posjedu takve fore da ću je ispričati svima koje sretnem na poslu. To je jedino humano.

Jednu takvu foru sam ispričao svom šefu. Nikakva reakcija. Mislim si, nema veze. Kao da on zna što je dobra fora. I dalje sam bio dobro raspoložen. Onda još nisam bio svjestan da je ovo početak kraja utopije koja se zvala “savršen posao”.

Jer nakon šefa, tu foru sam ispričao još devedesetoro ljudi u bolnici, što pacijenata, što osoblja. Nikakva reakcija. E sad sam već bio zabrinut za ljudski rod. Nije ni čudo da idemo prema propasti kad nitko nema smisla za humor.

Ali nisam htio odustati. Zadnja šansa je bio moj kolega kojemu sam to ispričao za gablec.

“Hahahahaha, jebeno! Inače me je teško nasmijati, ali ovo je točno onaj tip humora koji volim.”

Napokon netko tko zna što je dobar humor. Uvijek možeš računati na kolege.

Minutu kasnije upalimo telku i taman naletimo na “Nad Lipom 35”. Kolega gleda u to i vrišti od smijeha na svaku prokletu foru.

“Obožavam ovu seriju! Obožavam! Jesi razmišljao da im se javiš? Ova tvoja fora je skoro jednako dobra kao i njihove.”

Naravno da mi je to bio najgori dan u životu. Osjećao sam se prljavo i izgubljeno. U tom trenutku sam počeo naslućivati da ovo možda ipak nije savršen posao.

Shvatio sam da “nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu” vrijedi samo za sićušni postotak poslova u kojem ne radite s ljudima. A što velika većina poslova uključuje? Kontakt s ljudima. Znate što su neki ljudi? Šupčine.

Iz toga neminovno slijedi da većina poslova uključuje povremeni kontakt sa šupčinama. Šefovi, kolege, klijenti, gosti, nebitno. U svima njima se krije određeni postotak ljudi koji ne cijene burek ili imaju katastrofalan smisao za humor.

Zato, bez obzira na to koliko volite svoj posao, ponekad MORATE raditi. Jer biti profesionalan prema šupčinama je definitivno rad. To će vam potvrditi svi ljudi koji imaju posla sa mnom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s