Više od mjesec dana bez igrica na mobitelu

Volim uživati u raznim stvarima i isprobavati sve što mi se čini zabavnim. Zbog toga se tu i tamo zakačim za nešto i postanem ovisan. Nedavno sam pisao o ovisnosti o online šahu koju sam uspješno riješio.

Danas pišem o tome kako sam od 15.10.2020. čist od igrica na mobitelu.

Prekinuo sam jer u jednoj od igrica ni po 500-ti put nisam uspio završiti misiju za koju sam se pripremao satima i morao bih sve te pripremne radnje ispočetka odraditi kako bih mogao opet pokušati. E tu mi je prekipilo.

Kleo sam sve po spisku i deinstalirao svih 4-5 igrica koje sam u tom trenutku imao i rekao da više neću igrati nijednu i da ih sve nabijem na kurac. Šalim se, nisam rekao da ih nabijem na kurac. Rekao samo 11000 puta gore i duže psovke.

Prvo o pozitivnim efektima:

Osim što se osjećam slobodno, osjećam se bolje i produktivnije nego ikad. Pišem više i češće (možda ste primijetili). Ne nužno bolje, ali svakako češće.

Cjelodnevno igranje igrica na mobitelu je kao kad pojedeš pol kile čipsa u 10 navečer. Pruža ti osjećaj zadovoljstva dok to radiš, ali čim završiš, osjećaš se loše jer znaš da si mogao i bez toga. Ili barem s manje toga. Već mjesec dana nisam imao taj osjećaj da sam potrošio vrijeme na ništa. Da mi je dan prošao uludo.

Još uvijek mi ruka “trza” jer želi nešto igrati. Mozak traži nešto što će ga u potpunosti zaokupiti. Zato i pišem više. Vježbam. Rješavam ladice sa starim stvarima koje godinama nisam riješio. Samo da sam zauzet. Malo me je strah da ću zbog neigranja igrica postati bolja osoba.

Sad dok ovo pišem prolazim kroz malu krizu jer su mi te igrice sad stalno u mislima i prisjećam se svih trenutaka zadovoljstva koje su mi pružile. Ali to je samo prolazno. Generalno, svaki dan je sve bolje i bolje i do pisanja ovog teksta, jedva da sam pomislio na igrice.

A sad malo o samim igrama koje su zaokupljale moje dragocjeno vrijeme i kakav je osjećaj biti pod njihovom crnom magijom.

Moja povijest videoigara počinje u ranim 90-ima pa ako vas zanima što i kako sam igrao do 2016., prije nego sam se prebacio na mobilne igre, slobodno si pročitajte.

Od 2016. sam počeo nešto više igrati mobilne igrice ali nijedna nije bila takva da bi me držala mjesecima i totalno preuzela moje slobodno vrijeme.

Početkom 2010-ih, (da ne bi mislili da se radi o 1910-ima) na scenu stupa jedna dotad neviđena vrsta mobilnih igrica, tzv. Gacha games. Ja sam se na njih zakačio 2018.

Gacha igrice se baziraju na tome da skupljaš karte/rune/artefakte/heroje, ovisno o kojoj igrici se radi. U daljnjem tekstu “KRAH”. Prigodno, zar ne?

Uz pomoć raznih KRAH-ova napreduješ u igri, postaješ bolji od ostalih igrača, itd. Download je besplatan i apsolutno ih je moguće igrati besplatno, ali su dizajnirane tako da non-stop mame igrače da kupe ovo ili on kako bi ostvarili prednost ili preskočili sate i sate igranja koje bi inače morali obaviti da dođu do tog i tog resursa. U nekima je praktički nemoguće doći u top 10% ako ne potrošite koji dolar.

Igrao sam nekoliko gacha igrica. Od toga su me dvije zaludile. Neću ih imenovati da im ne bi još radio reklamu.

Postoje tri različite opasnosti koje proizlaze iz gacha igrica.

1.Utjecaj na raspoloženje

U svim tim igricama postoji kockarska komponenta jer vas konstantno mame da s pravim ili virtualnim novcem kupite škrinju (“loot box”) krcatu KRAH stvarima (ali ne znate kojima) i možda, samo možda, jedna od tih stvari bude legendarna ili točno ono što vam je nedostajalo da kompletirate set oružja s kojim ćete moći poraziti neko čudovište. Ali najčešće budu samo beskorisne stvari.

Ja nisam nikada trošio prave novce, ali kroz komunikaciju u raznim Facebook grupama sam skužio da je to ogroman problem za mnoge odrasle ljude, posebno Amerikance. Neki od njih su potrošili na tisuće dolara na te proklete škrinje. Čista kockarska ovisnost.

Ja sam do svojih škrinja dolazio na besplatan način. U takvim igricama je popularan termin “grinding” (nemojte zamijeniti s Grindr haha, kužite, jer su slične). Ne znam koji bi bio ispravan prijevod za to. Zatupljujući i dosadan rad koji pruža nula zadovoljstva. Odguliti nešto?

Uglavnom, “grinding” igrice su one u kojima moraš tisuće i tisuće puta sa svojim herojima otići u jedne te iste 3-4 lokacije u igrici i boriti se protiv jednih te istih neprijatelja kako bi “zaradio” dovoljno zlatnika za kupiti škrinju i možda u 0.1% pohoda dobio nešto zaista vrijedno što će ti pomoći da napreduješ u igri.

Ako vam to djeluje dosadno i repetitivno, to je zato što i je dosadno i repetitivno. Ali kad si zakačen na to, uvijek te vodi ona misao “možda baš u idućem pohodu pronađem najbolji mač u cijeloj igrici”.

Kad bih dobio nešto fantastično, osjećao bih se super. Kad danima ne bih dobio ništa, bio bih frustriran i razočaran. Moje kratkoročno raspoloženje je bilo dobrim dijelom vezano za mobilne igrice. A to nije dobro.

2. Životni raspored diktiran igricom

Način na koji gacha igrice funkcioniraju je da imaju limitirani broj “energije”. Sve što radite u igrici, troši energiju. Kad više nemate energije, ne možete igrati dok se opet ne napuni.

Možete kupiti još energije s pravim ili virtualnim novcem, ali kako ja nisam htio trošiti pravi novac, vrlo brzo bih ostao bez mogućnosti kupovine ekstra energije.

Na prvu, to se čini kao super stvar, zar ne? Limitirana energija znači da ne možete igrati od jutra do sutra nego vas igrica ipak prisili da napravite pauzu kad potrošite svu energiju.

Ali fora je u tome da ta energija ima maksimum. Kad ga dosegne (za 6-7 sati), više se ne puni. I ni sam ne znam kako, ali zbog toga sam dobio osjećaj da ako dozvolim energiji da stoji na maksimumu, da je nekako “rasipam”.

Jer ako se puni 20/sat, a ti je 2 sata puštaš da stoji na maksimumu, potratio si 40 energije koje si mogao dobiti u ta dva sata da ti energija nije bila na maksimumu.I nisam bio jedini. Svi “ozbiljni” igrači su smatrali da je blasfemija ako na takav način tratiš energiju.

I što se onda dogodi? Počinješ svoj život prilagođavati toj igrici kako ti energija nikad ne bi došla do maksimuma. Postane prva stvar koju radiš ujutro i zadnja koju radiš prije spavanja. Ako ideš negdje na više sati gdje nećeš moći odigrati pola sata ili sat, obavezno prije toga isprazniš svu energiju da budeš par sati miran.

Ako mi je energija bila na maksimumu a ja sam bio negdje gdje nisam mogao igrati, bio bih nervozan i stalno bih razmišljao o tome koliko energije mi propada.

Još gora stvar su bili posebni eventi kad ti igrica javi da ako u idućih 12 sati odradiš to i to, dobiješ tu i tu nagradu. I sad jebiga, ti si planirao taj dan raditi nešto produktivno i malo odmoriti od igrice, ali sad ne možeš jer imaš samo 12 sati da osvojiš nagradu. A ti želiš tu nagradu. O, kako je želiš. I ode cijeli dan u kurac.

Zbog toga sam osjetio nevjerojatan osjećaj slobode kad sam shvatio da više ne moram voditi računa o tome koliko energije imam.

3. “Studiranje” igrice

Gacha igrice su strahovito kompleksne. Koriste napredne algoritme i formule uz pomoć kojih računaju hoće li vaši heroji pobijediti protivničke ili neće. Uzima se u obzir 150 faktora i postoji nebrojeno KRAH kombinacija s kojima možete ostvariti određeni cilj u igrici.

Svaka od tih popularnijih gacha igrica ima vlastiti mikro-svemir YouTube videa i blogova koji se vrte isključivo oko njih. Za ove koje sam ja igrao, postoje tisuće sati videa i tisuće članaka koji raspravljaju o tome kako biti najbolji u njima.

Zato, dok ne igraš tu igricu (jer ti je ponestalo energije) ostatak dana čitaš o toj igrici. Računaš formule da vidiš je l’ jedna KRAH kombinacija ima veći “damage” od druge kombinacije i je l’ ti stvarno svi heroji moraju biti toliko brzi ili je bolje da budu sporiji ali s više “healtha” i “armora”?

Imaš osjećaj kao da radiš nešto produktivno. Ti sad kao rješavaš neki matematički zadatak, izrađuješ excel tablice, eksperimentiraš s različitim KRAH kombinacijama i komuniciraš s drugim “ekspertima” pa uspoređujete svoja saznanja. Ono, kao da ste nekakvi znanstvenici.

I onda skužiš da si potrošio gomilu sati na “studiranje” jebene mobilne igrice. Dakle, čak ne niti na uživanje u igrici, nego na čitanje i gledanje videa o igrici.

Zbog toga sam dugo vremena prije prekida znao da stvarno trošim vrijeme na pizdarije, ali trebao mi je taj okidač s početka teksta da ih se napokon ostavim.

Završnih 14 rečenica

Baš nedavno sam slušao jedan podcast (sad sam se na to navukao hahaha) u kojem je frajer pričao kako smo, što se tiče mobilnih ali i računalnih igara, mi milenijalci najranjiviji.

Većina starijih osoba su nekako prestare da ih zanimaju takve stvari (premda znam par starijih žena koje su se navukle na Candy Crush) jer ono, jedva znaju koristiti smartphone za najosnovnije stvari a kamoli da sad igraju neku ultra kompleksnu igru.

S druge strane, klinci koji su se rodili 2000. ili kasnije u startu imaju doticaj s time i od malena su te igrice ukomponirali u svoj životni stil i dok su došli u stariju dob, već su naučili kako se nositi s time.

A mi milenijalci smo iz svijeta dva, tako različita, jedan raj a drugi pakao. Odnosno, jedan analogni a drugi digitalni. I valjda zato što kao klinci nismo imali pristup takvom mnoštvu šarenih igrica, a ipak nas i dalje zanimaju digitalne stvari, unutarnje dijete mnogih odraslih to pokušava nadoknaditi u starijoj dobi.

U jednom trenutku sam stavljao kazetu u kazetofon da presnimim pjesmu s radija, a u drugom sam se na mobitelu sa svojim vjernim herojima borio za spas carstva Nillerynn! A to carstvo uopće ne postoji! Koji kurac se dogodio?

Sve to je više mišljenje nego činjenica, ali ima tu nešto. I ove gacha igrice više ciljaju na milenijalce jer je veća šansa da će neki lik od 35 godina potrošiti par stotina dolara na ekstra stvari u igrici (jer ih ima, makar morao i u minus) nego neki klinac od 15 ili 20 godina koji nema ni prihoda ni kreditnu karticu, a kamoli para na njoj.

Eto, nadrobio sam sve i svašta. Ne znam koliko će vam sve ovo biti razumljivo i hoćete li se imalo moći poistovjetiti, ali osjećao sam potrebu da ovo napišem. Ako ste imali ili još uvijek imate sličnih problema, javite se s komentarima.