Ne želim ulaziti u to je li lockdown opravdan ili ne jer se ni približno dovoljno ne razumijem u materiju. Bio opravdan ili ne, lockdown će hrpu obrtnika ili potpuno uništiti ili im ozbiljno narušiti mogućnost poslovanja. Prijašnje mjere su nokautirale mnoge. Ove najnovije sad rade cipelarku na polumrtvim tijelima.
Postoji nemali broj zluradih ljudi koji klikaju one “ha ha” reakcije na vijesti o novim mjerama. I nemali broj komentara koji se raduju tuđoj nesreći.
“Neka su ih zatvorili! Držali su radnike na minimalcu! Zamračivali su račune! Naplaćivali su mi mali makijato 9 kuna! Ej, 9 kuna za makijato?! Kakav to obrtnik ne može mjesec dana izdržati bez prihoda?!”
Nevjerojatan broj ljudi privatnike gotovo automatski povezuju s nečim lošim. Ljudi čuju riječ “privatnik” i bum! U glavi im se iste sekunde počne stvarati slika:
Mafijaš, izrabljivač, robovlasnik, vozi BMW, bejzbol palica u gepeku, zlatni lanac oko vrata, čačkalica u ustima, novac zamotan u roli, Gucci cipele, obrijan na nulu, Ray Ban naočale, ženama se obraća s “di si mala”, na svaki problem odgovara s “imam ti ja čovjeka u ministarstvu”, na žalbe djelatnika odgovara “ako neš ti, ima k’o oće”, inspekcija ga zaobilazi u širokom luku.
Naravno da postoji određeni postotak privatnika koji odgovaraju ovom profilu. Ali što je sa svima ostalima koji su poslovali legalno i držali se i najmanjeg propisa? Što je s onima koji su uredno i iznadprosječno plaćali svoje radnike jer žele da im radnici budu sretni i zadovoljni? Što je s ljudima koji sami ili s partnerom rade od jutra do mraka jer su još u fazi kad si ne mogu priuštiti plaćanje dodatne radne snage?
Nikad nisam bio privatnik i samo po pričama onih koji jesu mogu otprilike pohvatati što znači biti privatnik u Hrvatskoj. Pri tome ne mislim na “privatnike” koji dobivaju milijunske ugovore s državom, gradom ili županijom. One koji grade javne WC-e za deset tisuća eura po kvadratu i slično. Ne mislim na njih.
Mislim na obične ljude poput mene i poput vas koji su se eto drznuli stvoriti nešto svoje, pružiti uslugu gdje je prije nije bilo ili poboljšati već postojeću. Usudili su se biti svoj šef, gospodariti svojim vremenom, ovisiti isključivo o sebi.
Godinama plaćali kojekakve namete koje nitko živ ne zna ni nabrojati bez da pogleda na papir. Plaćali kazne zbog par kuna viška u kasi i slične nebuloze.
Ne znam jeste li svjesni, ali privatnici omogućuju gotovo sve materijalno što život čini zabavnim. Privatnici su oni koji guraju ovaj svijet naprijed i stavljaju na tržište stvari koje nismo znali ni poželjeti a kamoli izumiti ili omogućiti.
“If I had asked people what they wanted, they would have said ‘faster horses.”
– Henry Ford
Svaki komad odjeće, tehnike, namještaja, sve što vas u stanu okružuje je od privatnika. Sva hrana, pivo, vino, slatkiši, sve što ste ikad pojeli ili popili (a da je kupovno), došlo je od privatnika. Čak su i domaći kolači i ajvar napravljeni od stvari koje je proizveo neki privatnik.
Naručivanje stvari iz Kine ili SAD-a vam je omogućio privatnik. Sav sadržaj koji vrijedi poslušati, pročitati ili pogledati na Internetu, omogućio je privatnik. Ova web-stranica je rađena preko WordPressa, koji je privatnik. Link ste vidjeli najvjerojatnije na Fejsu, koji je privatnik. Najbolje pjesme, knjige, i filmovi na svijetu su stvoreni i/ili na tržište plasirani od strane privatnika.
Čak i kad je riječ “samo” o kafićima i klubovima koji ne nude ništa revolucionarno i nešto bez čega se ne bi moglo, ipak je riječ o obrtnicima koji su hrpi nas omogućili nebrojene trenutke sreće.
Mnogi od nas su najviše smijeha doživjeli u birtijama i klubovima.
Upoznali bolje polovice.
Stekli nove prijatelje.
Prvi put čuli neku stvar koja im je postala najbolja ikad.
Okušali se u stand up komediji i općenito otkrili svijet stand up komedije.
Plesali kao da nas boli kurac tko gleda (otud i puno smijeha).
Isprobali pive za koje nismo znali da postoje.
Najbolje tanjure hrane smo pojeli u nekom restoranu.
Dobili šansu da usred Zagreba isprobamo jela iz Japana, Indije, Koreje, Šri Lanke, i ne znam otkud sve ne.
Misliš da državu boli kurac hoćeš li ti ikad u Hrvatskoj moći pojesti neko egzotično jelo, popiti pivu iz Belgije ili vino iz Čilea? Hoćeš li imati gdje plesati, razbacati se na nekom koncertu ili poslušati stand up? Ili, ne daj Bože, raditi na svom tijelu i kondiciji u teretani? Jebe se državi.
Sve to se sjetio neki privatnik. Riskirao je sa svojim novcem. Vlastitim trudom je stavio na tržište svoje proizvode i usluge. A država mu u tome nije bila od ikakve pomoći. Samo je gledala kako bi se što više mogla naplatiti od njegovog rada.
Ovi koji se smiju i raduju propasti ugostitelja, gdje ste vi izlazili? Gdje ste plesali, gdje ste cugali, gdje ste upoznavali cure/dečke, slušali bendove? To ste sve iz udobnosti vlastitog doma?
Da, svatko od nas će mjesec dana preživjeti bez birtije ili kluba, ako treba i duže od toga. Kuhat ćemo kavu doma, cugat ćemo doma. Vježbat ćemo doma. Koristiti dostavu hrane ako baš želimo nešto iz restorana, itd. Ali, koliko njih će moći preživjeti bez nas? Koliko ljudi će ostati bez posla i ikakve mogućnosti da nađu drugi?
I zadnje pitanje:
Zašto je to smiješno?
Profane Misli 