Moram vam se pohvaliti da sam uz puno napora i borbe sa samim sobom točno godinu dana čist od ovisnosti.
Pri tome ne mislim na ove tradicionalne ovisnosti o alkoholu, kavi, društvenim mrežama, igricama, mobitelu, šećeru, bureku, Netflixu i kisiku. To sve držim pod kontrolom i mogu prestati kad god poželim. Stvar je u tome što ne želim prestati. Nikad neću prestati! Nikad!
Uglavnom, jedna ovisnost koju dugo vremena nisam mogao držati pod kontrolom je brzopotezni šah online, ta Ahilova peta svih latentnih geekova. Ima jedan brzopotezni šah u sklopu Facebooka tako da kad god bih išao na Facebook, šah bi mi iskočio pred oči i ja bih morao kliknuti.
Rekao bih si “samo 2-3 partije”. Ali nikad nije bilo samo 2-3 partije. Pa čak ni 23 partije. Odigrao bih i po 50-60 partija za redom. Nekad i po 6-7 sati u komadu.
Te partije su trajale maksimalno 2 minute jer bi svaki igrač imao samo jednu minutu na raspolaganju. Zato je moj adrenalin uvijek bio na vrhuncu jer su se potezi izmjenjivali nevjerojatno brzo.
Kad bih pobjeđivao, ispušteni endorfini bi tražili još tog dobrog osjećaja. Kad bih gubio, moj ego je tražio još kako bih osvetio poraz. To je bio začarani krug iz kojeg se bilo jako teško izvući.
Zbog toga je moj posao patio. Ne zato što sam igrao šah na poslu, nego baš zato što nisam. Hvatala me kriza jer nam je računalo na poslu presporo za kvalitetno igranje brzopoteznog šaha pa sam iz čistog očaja odrađivao zadatke samo kako ne bih razmišljao o šahu. Zbog toga sam razvio zavidnu radnu etiku s kojom se još uvijek borim. Još i danas, kad god šef pita ima li dobrovoljaca, ja se jedva suzdržim da ne dignem ruku.
Moj privatni život je također patio. Znalo je proći i po tjedan dana bez da upalim Netflix. Nove serije i filmovi su se nakupljali ali mene jednostavno nije bilo briga.
Iz birtije bih odlazio već nakon 14. gemišta kako bih mogao odigrati koju partiju šaha. Jeste kad igrali online šah pijani? Nije lijep prizor.
Više ne percipirate boje pa vam šahovska ploča i figure djeluju crno-bijelo. Kad pijani igrate šah, kao da i vaše figure postanu pijane. Kraljica izgubi samopouzdanje pa se da prvom pijunu na kojeg naleti iako bi se u normalnim okolnostima dala isključivo drugoj kraljici ili bi eventualno otišla u noć s dva topa.
Kralj nema pojma što se događa i otkud mu sve prijeti opasnost pa tetura po cijeloj ploči. Budala misli da je glavna faca a zapravo je najslabija figura i na teret svim ostalima.
Skakači naskakuju na sve što se miče. Ponašaju se kao konji. Pijuni dođu do kraja ploče i dobiju krizu identiteta. “U što da se pretvorim? U kraljicu? Topa? Lovca? O Bože, što sam ja od svega toga?” Dok pijun razmišlja, vrijeme istekne.
S vremenom sam prestao ići u birtije kako bih mogao što više igrati šah i zbog toga je moje zdravlje počelo propadati. Moj organizam jednostavno nije znao kako se nositi s vikendima bez zadimljenog prostora i apsurdnih količina alkohola. Svako malo bih padao u stanje šoka.
Svaki put kad bih, bilo online ili uživo, naletio na nekog tko se preziva Kralj, morao bih komentirati “uh što bi te matirao”. Sva sreća pa nisam neki visoki dužnosnik koji upoznaje prave kraljeve jer ne znam kako bi oni protumačili tu izjavu.
Od stola bih se digao već nakon dva puna tanjura kako bih brže-bolje išao igrati šah zbog čega sam spao s tri šlaufeka na jedan. Postao sam olupina od čovjeka.
Prekretnica se dogodila kad sam jedan dan došao doma s vrelim burekom, legao se na kauč i upalio računalo. Mislio sam odigrati koju partiju šaha dok mi se burek malo ohladi.
5 sati kasnije, dok sam jeo hladni, beživotni burek koji je bio sočan samo zato što sam ga natapao svojim suzama, shvatio sam da sam dotaknuo dno i da ovako više ne mogu.
Pomislio sam: “Ja trebam pomoć.”
Više nisam mogao dozvoliti da moja ovisnost o šahu ometa moje druge ovisnosti. Imam samo jedan život!
Znao sam da se neću moći odviknuti malo po malo jer ja nisam malo po malo tip. Ja sam sve ili ništa tip. Zato sam znao što moram učiniti: Deinstalirati šah s Facebooka. Maknuti ga iz mog vidnog polja i iz mog života. To je bio jedini način.
Dok sam to radio, osjećao sam se kao da dio mene umire. Svih 82,547 partija koje sam odigrao u zadnjih 6 godina mi je prošlo kroz glavu i nisam mogao suzdržati suze. Ne zbog emocija nego zato što mi je toliki protok informacija uzrokovao brutalnu glavobolju.
Idućih par dana sam od jutra do sutra slušao “Hurt” u izvedbi Johnny Casha i “Samo pijan mogu” u izvedbi Brkova. Bilo je to teško vrijeme za mene. Ali na kraju sam uspio.
Svaki dan je borba, ali sada sam zadovoljniji, smireniji i osjećam se preporođeno. Rekao sam “NE” šahu i “DA” svim ostalim ovisnostima za koje sad imam puno više vremena.
Ako je i vama šah uništio život, slobodno mi se javite. Uz malo volje i veliku naknadu za moj trud i vi možete ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom.
Profane Misli 