Osobna povijest video igara

Ovaj tekst će biti interesantan gotovo isključivo ljudima koji su odrasli na video igrama iz 80-ih i 90-ih. A možda ni njima. Napisao sam ovo kao svojevrsni uvod u idući tekst koji je fokusiran na igrice na mobitelu, moju zaluđenost njima i konačno skidanje s njih.

A i bilo bi zanimljivo saznati kad i kako su ljudi mojih godina (rođeni u 80-ima) prvi put došli u kontakt s video igrama, jesu li se “zakačili” na koju MMO igru i slično. Pa da se prisjetimo starih dana ponosa i slave.

Kod mene je sve počelo 1985. kad sam se rodio. To je bio prvi preduvjet za moju ljubav prema video igrama. Prvi susret sam imao u ranim 90-ima kad su mi roditelji kupili onu jeftinu konzolu s placa koja se spoji na TV.

Bilo je tu onih tenkića, utrka s autima, nekih rudimentarnih 2D pucačina (sve je bilo 2D na toj konzoli), raznih arkadnih avantura i varijanti Super Maria, itd. Čini mi se da je to bila neka piratska kopija Atarija ili neke slične konzole. (Ah, 90-e, kad si mogao nabaviti piratsku verziju svega, čak i demokracije.)

Znao sam da ima i boljih stvari od te konzole, ali za mene je ona bila nešto najbolje što postoji. To je jedina stvar za koju sam se dizao subotom i nedjeljom u ranu zoru kako bih mogao to igrati prije nego se starci dignu jer nakon toga bih morao osloboditi TV (dugo vremena smo imali samo jedan TV u kući).

U tom periodu nije bilo ni govora o ovisnosti jer sam ipak imao roditelje koji su to dosta ograničavali. Dobro, jedva sam čekao da dođe vrijeme kad mogu sjesti ispred TV-a i raznijeti protivnički tenkić, ali nije da sam razmišljao o tome 24 sata dnevno.

Osim toga, bilo je to vrijeme kad su klinci većinu slobodnog vremena provodili vani s loptom, na biciklu ili hvatajući kukce od kojih su pokušavali napraviti kućne ljubimce jer im roditelji nikad nisu dali da imaju psa ili mačku. Vrlo tužna priča. Dobro, imao sam par papiga, ali nije to to.

U višim razredima osnovne škole sam po prvi put otkrio čarobni svijet računalnih igara. Nažalost, ne zato što su mi roditelji kupili računalo, nego zato što se 100 metara od naše škole otvorila igraonica s računalima zvana “Hacker”. Ti mater… kakva je to revolucija bila u odnosu na ovu konzolu koja se prikopča na TV.

Pucačine poput “Duke Nukem”, “Quake” i “Blood”, strategije poput “Red Alert”, “Age of Empires”, “Heroes of Might & Magic”, “Warcraft” i “StarCraft”, avanture poput “Monkey Island” serijala, “Carmageddon” koji je bio žanr za sebe (kaže Wiki: “automobilska borbena video igra”)…

Bila je to razina kreativnosti i mogućnosti koja je dotad bila nezamisliva. Igre napreduju non-stop, ali u 90-ima je bio jedan od najvećih skokova ikad. Možda zato što sam bio klinac, ali nekako mi se čini da više nema tako naglih skokova kao onda.

Unutar samo nekoliko godina, s 2D platformera u kojima si mogao skakati i ići lijevo-desno i gore-dolje smo došli na 3D igre s bolesno dobrom grafikom (za to vrijeme), umjetnom inteligencijom koja je bila svjetlosnim godinama ispred prethodne generacije i kompleksnom igrivošću (gameplay) koja je zahtijevala drastično više taktiziranja i promišljanja. Bio je to kao prelazak s konjskih zaprega na automobile.

Drugim riječima, navukao sam se k’o Milanović na višak hrane. Samo me netko od frendova trebao pozvati i buraz, bacam sve iz ruku i krećem iste sekunde. Ta igraonica je bila kao lokalni diler. Držala se blizine škole i iskorištavala našu neutaživu glad za endorfinima.

Većinu tih igara se moglo igrati u mreži, pa se nas 5-6 znalo skupiti poslije škole i međusobno se virtualno ubijati s automatskim puškama i bazukama. U igraonici je bilo 7 računala, a nas je bilo jedno 20 koji su poslije škole htjeli u igraonicu. Bilo je “tko prvi, njegovo računalo”.

Ima jako malo stvari zbog kojih bih ja trčao. Igraonica je bila jedna od njih. Osjećaj pobjede kad bih stigao među prvih 7 je bio gotovo jednako dobar kao i sam čin igranja.

Jedino što me sprječavalo da svaku sekundu slobodnog vremena provedem u igraonici je to što nije bila besplatna. Prokleti novac. Opstruira moje snove još od 90-ih. Koštalo je 10 kuna za sat vremena. Ali ako si uzeo 2 sata u komadu za 20 kuna, onda si dobio još pola sata gratis. Sav moj džeparac je odlazio na to. Sreća pa onda još nisam počeo piti jer inače ne znam kako bih to financijski uskladio.

To je bio i svojevrsni društveni centar jer dok smo čekali na svoj red (ako smo došli u vrijeme kad su sva računala bila zauzeta), pričali bi o svemu i svačemu, stajali iza ljudi koji su igrali i govorili im kak pojma nemaju i sve krivo rade… Bilo je fantastično.

Onda sam u 8. razredu dobio PlayStation, prvi stroj u kući koji je mogao vrtiti nabolje igre koje su u to vrijeme postojale. Nije mi bio toliko dobar kao PC, ali je imao je sve što jednom tinejdžeru treba za zdrav i pravilan razvoj. Proveo sam nebrojene sati na njemu i više nisam morao toliko često u igraonicu. Sad sam svoj džeparac mogao trošiti na puno pametnije stvari, poput grickalica i gaziranih sokova.

U 2. srednje je naše kućanstvo napokon dobilo prvo računalo pa sam mogao igrati sve one strategije koje sam htio a za koje PlayStation nije bio predviđen. Za neke igre je miš jednostavno nezamjenjiv.

Igrao sam gomile video igara, od koji su mi daleko najviše sati uzeli GTA, Fallout i The Elder Scrolls (TES) serijali. Obožavao sam te “open world” igre u kojima je linearnost bila svedena na minimum. Total War serijal mi je također pružio stotine sati zabave.

Onda je došlo vrijeme Fallensworda, online igre (MMORPG) koju sam igrao od 2006. do 2010. Uopće se ne sjećam kako sam na nju nabasao jer nije bila “mainstream” u smislu da svi živi znaju za nju.

Bila je većinom tekstualna s gotovo nepostojećom grafikom (samo slike, bez videa), ali je imala strahovito kompleksnu ekonomiju kontroliranu od samih igrača, cehove (guilds) igrača koji su međusobno ratovali, komplicirane formule za izračunati koja kombinacija oružja i oklopa je najidealnija za određenu aktivnost, itd.

Ta igra mi je uzela ne sate, nego godine. Privukla me svojom dubinom i činjenicom da sam morao pametno igrati i mudro trgovati kako bi i ja i moj ceh dospjeli u 1% najboljih.

U jednom trenutku sam postao šef svog ceha i odonda mi se cijeli život vrtio oko toga. Na dnevnoj bazi sam komunicirao sa 100+ članova, što preko chata unutar igre, što preko Skypea gdje bi razgovarali o strategiji, kako privući nove članove, rješavali sporove unutar ceha i sporove s drugim cehovima, odlučivali kad ćemo u rat s nekim, kad ćemo prekinuti ratovanje…

Bilo je kao da sam premijer (ili diktator) neke države pa sam se stalno morao baviti unutarnjom i vanjskom politikom. Kad god bih se ulogirao, dočekala me hrpa problema, zahtjeva i pritužbi koje je trebalo riješiti.

Bilo je uzbudljivo jer sam se osjećao kao da imam neku moć jer odlučujem o nečemu što utječe na 100+ ljudi, i ono, ljudi me kao iskusnog igrača pitaju što i kako, ali je isto tako s vremenom postalo naporno jer, za slučaj da niste znali, Internet je pun debila i iritantnih ljudi s kojima mi se više nije dalo baviti.

Zato sam 2010. i prestao s tim jer mi je to sve više postajalo obaveza a sve manje zabava. Oprostio sam se od ljudi, prepustio diktaturu nekom drugom i zauvijek se ostavio toga. Od onda sam se držao samo “single player” igara.

Zadnje stolno računalo sam kupio 2009. i to od svojih novaca, molim lijepo, jer sam 2008. počeo raditi. Mislim da sam ga platio oko 8 tisuća kuna, skupa s novim monitorom, što je bilo dovoljno da vrti najnovije igrice idućih 4-5 godina. Nakon toga je već počeo gubiti korak s vremenom pa sam tako i ja odustao od kupovine novih stvari i držao se ovih starijih.

Negdje 2016. sam potpuno odustao od računalnih igara i prebacio se na mobilne igre o kojima ću pisati u idućem tekstu. To je tema za sebe jer su me dosta zaludile. Skinuo sam se s njih prije mjesec dana pa ću u idućem tekstu malo i o tom iskustvu.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s