1.Iranski prosvjedi
Hrabre iranske žene i muškarci već danima prosvjeduju zbog okrutnog islamističkog režima koji nad ženama provodi tiraniju koja je nama na “razvijenom zapadu” nezamisliva. Sve je počelo kad je tzv. moralna policija uhitila 22-godišnju Mahsu Amini koja je malo kasnije preminula u policijskoj postaji pod izrazito sumnjivim okolnostima.
U prosvjedima je poginulo već više od 50 prosvjednika, a procjene su da će još mnogi poginuti jer se stvari sve više i više zahuktavaju. Koncept “moralne policije” je sam po sebi nešto zastrašujuće i bolesno, a još kad ode u potpunu krajnost kao u Iranu, postaje noćna mora iz koje se ljudi mogu izvući jedino silom.
Ne mogu ni zamisliti koliko je hrabrosti potrebno da u takvom bolesnom sustavu koji je maksimalno posložen protiv žena i gdje se žene odgaja da su nitko i ništa bez oca ili muža, neka žena izađe na ulicu i kaže “Dosta je!”
Toplo se nadam da će ova priča imati sretan kraj za iranske žene.
2. Biti žena na Balkanu
Muškarac sam pa ne mogu biti 100% siguran, ali ipak ću se drznut reći da je u pravilu lakše biti žena na Balkanu, nego žena u Iranu. Iako mi se ponekad čini da i nema neke prevelike razlike.
Vjerojatno vam je svima poznat slučaj Mihaele koju je 2019. teško, gotovo nasmrt, ozlijedio njen bivši suprug. Zbog nasilnog i ponižavajućeg nasilja ga je ostavila još 2018., ali on ju je konstantno pratio i maltretirao, da bi na kraju sve kulminiralo tako da ju je izudarao utezima i skoro ubio. Uskoro izlazi iz zatvora, jer hej, 4 godine su i više nego dovoljna kazna za tako nešto, i sad se Mihaela boji da će je opet pronaći i pokušati ubiti.
Zaista mučna priča u kojoj imamo više od jednog negativca. Glavni je, dakako, njen bivši muž, a drugi, gotovo jednako kriv je nesposoban i bešćutan sustav, konkretno Centar za Socijalnu Skrb (CZSS).
“Naime, nakon psihološke obrade njenog bivšeg supruga u Centru su ustanovili da, kako je pisala udruzi B.a.b.e., kod njega nije pronađena nikakva psihopatologija. Par dana nakon te procjene bivši suprug je Mihaelu, kako ona kaže, divljački prebio utezima.“
Kasnije vještačenje provedeno u brakorazvodnom postupku utvrdilo je da je bivši suprug osoba sa sumanutim idejama, slabog uvida u vlastito stanje, narcističko-rigidne strukture ličnosti s obilježjima pasivno-agresivne strukture.
Kako je moguće da se te dvije dijagnoze tako drastično razlikuju? Tko je napravio ovu prvu dijagnozu? Tko je taj “stručljak”? Hoće li ga itko ikad pozvati na red zbog toga? Naravno da neće.
“Dodala je kako je Centar za socijalnu skrb na nju vršio pritisak da mora pisati pisma ocu u zatvor i obavještavati ga o tome kako su djeca jer on kao otac to ima pravo znati, a ona ga je kao drugi roditelj dužna obavještavati.”
Zamislite da vas manijak divljački prebije utezima i onda institucija koja bi vam trebala pomoći, vrši na vas pritisak da pišete pisma tom istom manijaku jer on ima prava! Prava?! Kakva mrtva prava, boktejebo?!
Zbog sustava koji je također bolesno smeće, Mihaela je više-manje prepuštena samoj sebi (i pojedinim udrugama) da se bori za sigurnost sebe i svoje djece kad njen bivši muž izađe na slobodu. “Tako vam je to u braku”, kako bi rekla bivša ministrica Nada Murganić.
Ovaj tjedan je i srpski “Informer” pokazao koliko naprosto obožava žene pa je tako napravio “megaekskluzivni” intervju sa serijskim silovateljem koji zadnjih nekoliko tjedana živi kao beskućnik nakon što je pušten iz zatvora.
Dali su mu puni sat na TV-u kako bi imao sasvim dovoljno vremena da ženama poruči što učiniti ako ih netko pokuša silovati:
“Silovatelj je na to odgovorio da “u tom trenutku na sve pristanu” i da ga “gledaju kao na muža ili voljenu osobu”. Silovatelj je potom još jednom ponovio savjet svojim potencijalnim žrtvama da na sve pristanu.”
Sjajan savjet. Sjajan. A zašto im je to sve poručio? Pa zato što je u tom intervjuu otvoreno rekao da će opet silovati. Pitam se kako je bilo novinarki koja ga je intervjuirala u tom trenutku. Je to radila preko volje ili je stvarno mislila da je to dobra ideja i da radi nešto pozitivno?
Svi normalni ljudi u Srbiji su se zgrozili nad tim intervjuom, ali sumnjam da je to nešto značilo bolesnom smeću na “Informeru”.
3. Nikome nije teže nego Zagrepčanima
Zaboravite prethodne dvije točke. Ono, ok, kužim da je ženama teško. Ali mi od 1.10. moramo odvajati smeće poput životinja! Bog je stvorio vreću za smeće, a ne vreću za plastiku i metal, vreću za biootpad i vreću za miješani otpad! To nije prirodno! Kako prije 100 godina nije bilo svih tih posebnih vrećica i kontejnera pa su ljudi živjeli sretno i zadovoljno? Nije li dovoljno što se ljudi dijele na ove i one, sad i smeće moramo dijeliti? Točno mi dođe da se iz Zagreba preselim u Dubravu!
Okej… Realno, prije ili kasnije se moralo nešto promijeniti. Ovako više nije moglo. Svi bi bacali smeće, ali da im ne uđe.
Nekima se to čini kao velika tlaka, ali jebiga, u životu je više-manje sve što je dobro za nas ili okoliš tlaka. Tlaka je jest zdravo, vježbati, učiniti nešto za okoliš, pokupiti smeće iza sebe, govno od cucka, voziti se javnim prijevozom umjesto autom, kupovati hranu u rinfuzi umjesto u milijardu vrećica i jednokratne plastike… Mnogima od nas je sve to strahovito naporno, ali se svejedno treba učiniti.
Ja znam da ću od sad sigurno puno više odvajati jer ne želim trošiti 300 kuna mjesečno na vrećice za miješani otpad. Da, jedino što me može natjerati da spasim planet je to što sam škrt. I funkcionira.
Da sustav ima rupa, ima. Npr., Grad daje smiješnu količinu besplatnih vrećica obiteljima u kojima se troše pelene (koje se bacaju u miješani otpad), hrpa zgrada nema uvjete za podzemne spremnike, a mnogim kvartovima nedostaju kontejneri za staklo i tekstil.
Najveći problem koji ja vidim je “obračun” s ljudima kojima puca kurac za pravilno odvajanje. Ako znamo da postoje zgrade u kojima ljudi godinama odbijaju plaćati pričuvu bez ikakvih posljedica, je li realno očekivati od njih da će miješani otpad bacati isključivo u ZG vrećicama? I je li realno da će nekakvi detektivi otkriti tko je pizda u zgradi? Nema toliko ljudstva. Bit će puno lakše odrapiti kaznu cijeloj zgradi. Živo me zanima kako će se rješavati drame kojih će zasigurno biti.
Na kraju, mislim da bi ljudi bili više motivirani odvajati kad bi bili 100% uvjereni da to stvarno ima smisla i da sav taj odvojeni otpad na kraju ne završi na istoj hrpi na Jakuševcu. Jer dosta se piše i govori o tome da se upravo to događa. Jedno je tjerati ljude da “brinu za okoliš”, ali nešto sasvim drugo je raditi budale od njih i još im to i naplaćivati. Volio bih malo više dokaza i govora o tome što se radi s odvojenim otpadom.
4. Dugine trake na SP u Kataru
Osam nogometnih reprezentacija (Wales, Nizozemska, Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Švicarska i Engleska) je zatražilo dozvolu od FIFA-e da nose dugine trake na SP u Kataru kako bi pokazali koliko su ogorčeni s činjenicom što homoseksualci nemaju sva prava (ili ikakva prava) kao heteroseksualci. Kako bolje pomoći nekome nego nositi obojanu traku, a?
Hrvatska neće tražiti pravo da nosi traku s duginim bojama, ali će tražiti pravo da nosi traku s hrvatskom zastavom. Ja tu ne vidim ništa sporno. Vi koji me redovito čitate znate da sam apsolutno pro-LGBT, ali nošenje trake da se tobože pokaže nekakva empatija prema katarskoj LGBT zajednici je čisto preseravanje od kojeg ta zajednica sigurno neće profitirati, kao što ni crnci o u SAD-u neće profitirati od nečijeg klečanja, što se guralo na mnogim manifestacijama. Čisti folklor koji je jedva nešto više od reagiranja sa “srcem” na neki status, misleći da si tako nekome pomogao.
Ovih osam reprezentacija je prilično licemjerno, s obzirom na to da je homoseksualnost u nogometu i dalje tabu tema u Europi i malo koji nogometaš se usudi “izaći iz ormara”. Koliko europskih reprezentativaca bi htjelo igrati s homoseksualcima ili ih javno podržati? A sad bi se u Kataru kurčili…
5. I svećenici imaju svoje potrebe
Za kraj nam iz sela Sikirevci dolazi prava “televisa presenta” vijest. Jedan mještanin je javno progovorio o tome kako je svećenik slao seksualno eksplicitne poruke njegovoj ženi, slike kako masturbira, a nagovarao ju je i na grupni seks. Počeo je to raditi nakon što mu se žena požalila da se ne osjeća voljeno u braku. Žena je skrivala te poruke, ali nije pristala na ništa.
Svaka čast svećeniku koji razbija predrasude i svojim primjerom pokazuje da nisu svi svećenici pedofili nego da ima i onih normalnih koji samo žele grupnjak s udanom ženom. Skidam kapu i tom mještaninu koji je odlučio javno progovoriti o tome. To sigurno nije bila laka odluka, ali bio je očajan jer nadbiskupija od koje je tražio da smijeni svećenika nije učinila apsolutno ništa. Šokantno, kaj ne?
Ovdje se očito radi o vrlo miroljubivom čovjeku koji i dalje sve pokušava riješiti na miran način, što je velika sreća za tog svećenika. Da se radilo o selu Račinovci iz pjesme “Sjekirom u glavu” od Kawasaki 3P, mogao je dobiti sjekirom u glavu sred čela bijela. Dobra vijest je da su mještanin i njegova žena sve riješili i sad će im možda brak biti bolji nego ikad. Možda je to cijelo vrijeme i bio svećenikov plan?
Vjerojatno ne jer postoji informacija da svećenik navodno održava veze s čak 12 žena iz sela. Svećenik iz “Svećenikove djece” je bušio kondome da poveća natalitet, a ovaj se valjda vodio onom “Ako želiš da se nešto napravi kako treba, onda to moraš napraviti sam.” Ja znam da nam je natalitet kritično, ali brate, ne možeš sve sam…
Ukinite više celibat i dajte svećenicima da se jebu.
Profane Misli 