1. Nelogičnost Eurosonga
Ja sam propali student filozofije pa možda nisam najbolji autoritet za područje logike, ali ako je Hrvatska najbolja zemlja na svijetu, a je, onda ne razumijem kako nije prošla u finale Eurosonga. Kako netko tko je najbolji ne prođe u finale? Evo neka mi to netko objasni i neka me proba uvjeriti da svjetske sile ne rade protiv naše lijepe Hrvatske.
Ali zato je Srbija prošla u finale i završila na petom mjestu! Nisam ni stručnjak za vanjsku politiku, ali imam dojam da je Srbija na Eurosong namjerno poslala pjesmu koja je tri reda veličine bolja od naše samo kako bi nam napakostili. Neka me netko proba uvjeriti da se tu ne radi o čistoj zlobi.
Ukrajina je očekivano pobijedila i time podigla ljestvicu za sve ostale. Više nije dovoljno imati dobar glas, ekstravagantnu odjeću, šokantan nastup i identificirati se kao nebinarni panseksualni morski ježinac da bi pobijedili. Sad uz to trebate biti i napadnuta strana u ratu!
Ali ionako je skoro svaki Eurosong politikantski pa ako već netko mora dobiti glasove iz političkih razloga, neka to bude Ukrajina. Ali samo da se zna, trebala je pobjediti Konstrakta.
Koliko je prvo mjesto Ukrajine bilo očekivano, toliko je drugo mjesto Velike Britanije bio veliki šok, barem za mene. Ako se više ne možemo pouzdati ni u to da Velika Britanija i Njemačka na Eurosongu dobivaju 0 bodova od žirija i publike, onda zaista živimo posljednje dane zapadne civilizacije.
2. Orban: Oteli ste nam more!
Hrvatski orbanofili: A daj, mislili smo da si ti jedan od onih dobrih diktatora!
Šalim se. Orbanofili se nisu nigdje oglasili po tom pitanju. Kaj da sad naprave? Da priznaju da Orban nije savršen? Jebiga, nije lako kad godinama onaniraš na izjave mađarskog diktatora jer ti je tako super što odrješito i hrabro gazi manjine, a onda jednog dana shvatiš da su njegovi snovi tvoje more.
Neki ljudi počinju uviđati mane diktatora tek kad diktator krene na njih. Kako sad pomiriti hrvatski domoljubni zanos (HDZ) i animalni magnetizam koji ih privlači Orbanu? Tko im je draži? Ban Jelačić ili ban Or? Možda bi njegova eventualna agresija bila dobra za naš plasman na Eurosongu?
Ovakve muke nije prolazio ni gospodin savršeni kad je birao s kojom curom će prekinuti sedam mjeseci nakon što joj kaže da je ona “ona prava”. Ovakve muke nisam prolazio ni ja svaki put kad sam naletio na članak o gospodinu savršenom.
3. Ljubav je na selu
Ne mislim na emisiju “Ljubav je na selu” jer tamo nema ljubavi nego samo želje za pozornosti i facijalnih ekspresija koje vrište “trebam pomoć”. Svaka čast iznimkama koje stvarno i iskreno traže ljubav, ali bojim se da je jedino što će naći je čir na želucu. Ili ću to naći ja ako budem pisao o tome?
Ja mislim na ljubav u selu Brodski Varoš u koje se nedavno vratio Klepetan sa svojom novom družicom nakon što je prošle godine ostao udovac. Nije li fascinantno da je ljubavna priča jedne rode deset puta interesantnija od svog ljubavnog reality smeća zajedno?
Kakvi to jadnici uopće gledaju “Ljubav je na selu”?! I koji kreten se sjetio da je dobra ideja staviti to u isto vrijeme kad i Eurosong pa sam onda morao non-stop prebacivati programe da ostanem u toku. Tj. moj prijatelj je morao.
Iduće godine predlažem crossover spektakl “Eurosong je na selu”. Bit će sve isto kao i u “Ljubav je na selu” samo kaj će natjecatelji biti lijepo obučeni i revati originalne pjesme koje će im napisati Jasenko Houra i Tonći Huljić. I bit će puno šljokica. Kaj ja znam, ja bih to gledao.
4. Kad smo već kod TV smeća…
Jeste se ikad pitali zašto ljudi kažu “krv ti jebem”, a nikad “vodu ti jebem”? Zato što-
KRV NIJE VODA!
Ba-dum-tsss!
Nevjerojatno, ali vijest da ovaj tjedan počinju nove epizode legendarno imbecilne serije “Krv nije voda” je izazvala više oduševljenja nego vijest da je Zewa toaletni papir na popustu. Užas u kakvom društvu živimo!
Jedini problem je što će se moći gledati samo na RTL Play Premium za koji se mora platiti 30 kuna mjesečno. Pokušavam zamisliti ljude koji kukaju da je sve poskupilo i teško se živi i onda plate 30 kuna da gledaju “Krv nije voda”, ali bojim se da nemam dovoljno mašte. Kužim da netko to gleda besplatno iz zajebancije, ali ako će ljudi davati 30 kuna za to, čemu onda uopće borba za spas planeta?
Za te pare se zraketiraš s litrom “Ždrepčeve krvi” koja isto nije voda i s ukućanima napraviš vlastitu epizodu “Krv nije voda”. Vrištanje, lupanje vratima, šokantne izjave, zabrinuti susjedi, dolazak policije… Potrudite se malo živjeti svoje živote, a ne na TV-u gledati tuđe.
5. Balenciaga se uključila u utrku za modnu nagradu “Koji je ovo kurac?”
Otkad sam počeo pisati preglede tjedna, kompanije su počele izbacivati sve bizarniju i bizarniju obuću. Uzročno-posljedična veza ili korelacija? Teško je reći jer ne znam što je jedno, a što drugo.
Tako se Guccijevim gumenim sandalama od 400 eura i Nikeovim virtualnim tenisicama od 130 tisuća dolara pridružila Balenciaga sa “iznošenim” cipelama za 10 tisuća kuna. Pod “iznošene” mislim na to da izgledaju kao da je netko iskopao cipele koje su bile na kosturu osobe koja je u Srednjem vijeku umrla od kuge, i pomislio:
“Pa znaš kaj, to bi se dalo prodati.”
Da mi je dobiti uvid u misaoni proces tih dizajnera. Vjerojatno su neposredno prije te genijalne ideje šetali Pantovčakom i nabasali na vrećicu u kojoj se nalazi točno ono što vi mislite da se nalazi. E, ova vrećica mi nikad neće prestat bit smiješna. Sori.
6. Novogodišnja odluka koja se ispunila?
Nikad prije u povijesti čovječanstva nije zabilježeno da je netko ispunio svoju novogodišnju odluku tako da je ovo zaista velika vijest. O čemu se radi?
5.1. ove godine sam objavio listu novogodišnjih odluka od kojih je jedna bila da ću gomilu napisanog materijala pretvoriti u zbirku priča i probati pronaći izdavača koji će me izdati kao što me nitko nikad nije izdao.
Pet mjeseci kasnije vam s velikim ponosom objavljujem da sam potpisao ugovor s izdavačkom kućom Innamorata i da će moja zbirka priča izaći negdje početkom iduće godine!
Da ne bi netko rekao da nisam bad boy i ful alternativan. U vrijeme kad apsolutno sve postaje virtualno, od novca do fakin tenisica, ja se vozim u kontra smjeru i svoje online črčkarije prebacujem u fizički svijet. YOLO.
7. Slovenci ne puštaju hrvate u Schengen
Kakav užasan tjedan za Hrvatsku. Prvo Orban koji je do tad bio dobroćudni diktator želi naše more, onda Srbi na osobito drzak ostvare fantastičan rezultat na Eurosongu kojem je domaćin naš prekomorski susjed Italija (slučajnost?!), a sad se i Slovenci bahate. Tko zna što nam BiH sprema. Okruženi smo psihopatima!
Što više vremena prolazi od Pervanovih šala o Sloveniji, to su Slovenci hrabriji. Tvrde da ništa od Schengena za Hrvatsku dok se ne riješi spor oko granice. Meni se čini da i oni hoće naše more koje smo pošteno zaradili! Točno mi dođe da iz protesta odbacim slovensku obalu kao potencijalno mjesto za ljetovanje.
Palo mi je na pamet da bi se sve moglo riješiti tako da napadnemo Sloveniju, ali samo nam još treba da Slovenci iduće godine pobjede na Eurosongu! Ali stvarno, kakvo je to ponašanje? Nakon svih tih godina, oni i dalje brane Hrvatima ulazak u Schengen?! Dobro, ne brane baš svim Hrvatima. Pustit će Mirelu Čavajdu. WOOOOOOOOOW! A tako smo se dobro zabavljali do sad.
8. Čekanje tramvaja i šetanje po gradu
Koliko god da pokušavam preglede tjedna održavati ležernim, ovo je prevelika stvar da bih je ignorirao. Tema je možda i najkompleksnija koja postoji, strahovito teško je o njoj raspravljati bez emocija i povišenih tenzija, a bome nije lako ni pisati o tome. Ali prešutjeti se ne može.
U četvrtak je na glavnom zagrebačkom trgu tisuće ljudi čekalo tramvaj za Sloveniju. Barem bi to tako protumačio radikalni katolik Krešimir Miletić i suradnik Željke Markić koji je onomad za prosvjed od 50 tisuća ljudi izjavio da je velika većina samo čekala tramvaj. Koje su šanse da postoje dva javno istaknuta Miletića koji lupaju gluposti?
To je kao da ja kažem da se u subotu tisuće ljudi samo šetalo po gradu i da to nema veze s “Hodom za život”. Itekako sam spreman priznati da tisuće ljudi posjeduje impresivnu vještinu da organizirano hodaju fizički prema naprijed, a vremenski prema nazad.
9. Ja nisam za abortus
Nego za pravo na abortus. Suptilna, ali ključna razlika. Ne radujem se nijednom abortusu i ne mislim da su fora i kul. Ne mogu se zamisliti u situaciji u kojoj bih neku trudnu prijateljicu koja baš i nije htjela zatrudniti nagovarao na abortus ili joj ga makar i ovlaš spomenuo, ali bih apsolutno podržavao njeno pravo na to ako bi ona smatrala da je to najbolje za nju.
Vjerujem da bi velika većina nas htjela da se abortusi događaju što rijeđe. Ali ne na način da se oteža njihovo provođenje ili da se potpuno zabrane, nego na način da se smanji potražnja za njima. A za to je, između ostalog, potrebna upravo onakva vrsta obrazovanja i odgoja za koju Crkva i “U ime obitelji” ne žele ni čut. Ne bu nitko našoj djeci govorio o seksu. Ali im je zato sasvim prihvatljivo da oni govori Mireli što da uradi sa svojim tijelom.
Potražnje za abortusom će uvijek biti, pogotovo ako se radi o užasnoj situaciji u kojoj se nalazi Mirela Čavajda, ali na društvu je da taj broj svede na minimum. A po tom pitanju se i dalje gotovo ništa ne radi jer određene već spomenute struje uporno opstruiraju bilo kakav oblik edukacije.
O slučaju Mirele Čavajde je napisano više-manje sve što se može napisati. I dobro i loše i zlo. Ja ću samo reći da mi je drago da joj je Slovenija pružila priliku da iskoristi svoje pravo i da učini ono što ona smatra da je najbolje za nju i njenu obitelj.
Istovremeno mi je žao što to nije uspjela ostvariti u vlastitoj državi i što si svaka budala uzima za pravo da joj poručuje što bi ona trebala napraviti. Nadam se da će neka buduća Mirela Čavajda imati lakši put od ovog.
Profane Misli 