U svakoj svojoj objavi u kojoj opisujem kako mi nešto ide na živce, cenzuriram samog sebe. Kad bih samog sebe “pustio s lanca”, u svakoj rečenici bi bilo 10-ak psovki jer tako si ja dajem oduška kad me nešto strahovito naživcira. Psovanje je meni drago.
Cenzuriram se jer smatram da ljudi više vole pročitati tekst koji sadrži nekoliko psovki (ili manje), a ne da to bude svaka druga riječ. MENI je to ljepše. Isto je i u razgovoru s drugima. Draže mi je pričati s nekim tko tu i tamo ubaci “jebote” ili “kurac”, nego s nekim kome je “jebem ti mater” poštapalica koja u prosjeku ide nakon svake 4. riječi. Ima nešto lijepoga u tome kad se čovjek zna izraziti bez da opsuje sve živo i mrtvo.
Ponekad mi na pamet padne neka neukusna fora. Gnjusna. Mračna. Morbidna. Monstruozna čak. Na račun neke osobe ili nekih vrijednosti. Ne može čovjek birati što mu padne na pamet. Može jedino izabrati hoće li to izgovoriti/napisati. Ja uglavnom izaberem da ih ne napišem jer mi se ne sviđa efekt koji bi polučile kod dijela publike. Nije mi interesantno izazivati zgražanje. Ne pale me komentari u kojima ljudi izražavaju svoju ogorčenost i uzrujanost napisanim. Ne želim šok efekt. Samo želim nasmijati ljude.
Međutim, to što sam ja sebi postavio granicu, ne znači da je svi drugi moraju poštovati. Netko piše tekstove krcate psovkama, netko vrijeđa sve živo i mrtvo u svom tekstu, nečije fore su toliko morbidne da ne razumijem koja je poanta, ali ne bih to nikad zabranio.
Kad naletim na takav tekst/pjesmu/video i refleksno pomislim kako prelazi granicu dobrog ukusa, uvijek si postavim dva pitanja:
Kog boli kurac što je to za moj ukus pretjerano?
Odgovor je uvijek isti:
Ama baš nikog.
Drugo pitanje si postavim jer sam sebičan i mislim samo na svoje interese:
Kakve koristi ja imam od toga da se satima ili danima uzrujavam zbog nečijeg teksta/pjesme/videa?
Odgovor je, dakako, nikakve. Čisti gubitak energije i vremena. Nisam zainteresiran.
Vrijeđanje je toliko relativno, pogotovo u današnje doba, da bi se svatko od nas mogao uvrijediti na 50 stvari dnevno kad bi htio i kad bi pažljivo tragao za stvarima koje ga vrijeđaju, kao što to mnogi danas rade. To vam sad dođe nešto kao skupljanje sličica. Da vidimo koliko sam se danas puta uspio uvrijediti!
Ja za sebe smatram da sam prilično tup na uvrede. A i tup općenito. (Oooouuu, kak sam se skurio!) Toliko toga sam čuo i vidio na račun svog identiteta i svojih vrijednosti, da mi zaista više ništa ne smeta. Od ultra-woke ekipe do ultra-desničara.
Feminističke fore o tome kak su svi muškarci glupi k’o kurac? “Trpljenje” tih fora je najmanje što dugujem ženskom rodu.
Neki afroamerički ili azijski komičar se sprda s bijelcima? Ne znam jesam li se uopće sposoban uvrijediti na račun svoje rase, čak kad bih i htio. Uostalom, identificiram se kao fluidna rasa i svaki dan sam nešto drugo. Zajebavam se. Ili?
Na račun toga što sam ateist? Ne vjerujem da takve fore postoje. Kužite, NE VJERUJEM.
Na račun mog posla? Najbolje fore o tome sam sam smislio.
Na račun mojih šlaufeka ili sala općenito? Izgradio sam ih vlastitim zubima. U svaki gram sala je uloženo puno truda. #ponosan
Na račun toga što sam Hrvat, purger, Balkanac, glasač lijevih opcija, cijepljen, ili toga što imam ogroman penis? Dajte sve od sebe. Ako je smiješno ću se smijati, ako nije, neću. Ali neću se ni uvrijediti. Samo me nemojte nazvati “leftard” jer jednostavno nisam sposoban podnijeti tektonski poremećaj koji ta pogrdna riječ izazove u mojoj krhkoj psihi. Tsunami emocija, buraz. Tsunami.
(Na račun mog smisla za humor? Kako se usuđujete?! Otkud vam pravo?!)
Ne mogu se ni sjetiti kad sam se zadnji put istinski uvrijedio. Život je prekratak za to. Kako da uživam u zurenju u prazno ako sam uvrijeđen? Kako da prijeđem level na igrici ako stalno razmišljam o tome tko je što rekao? Imamo samo jedan život. Iskoristimo ga za bitne stvari.
Zato mi puca kurac za album od Tram 11 na kojem pogrdno govore o nekim stvarima do kojih držim. Ali da se uzrujam zbog toga jer dva lika izgovaraju riječi koje se meni ne sviđaju? Presebičan sam da svoju energiju darujem u te svrhe. Tko ih voli neka ih sluša, tko ih ne voli, neka ih zaobiđe. Slušao sam, gledao, čitao, pisao i izgovarao vulgarnije. I mirisao i dirao, da spomenem sva osjetila. “Jedan i jedan” je ništa. Dječja pjesmica. Otprilike je i na toj umjetničkoj razini.
General Woo nije netko s kim bih se družio, niti netko čije stavove cijenim jer frajer stvarno može nadrobiti teške gluposti bez da se oznoji. Također je i odvratan u komentarima prema svojim neistomišljenicima, a to prezirem. Netko tko nije sposoban raspravljati bez da u roku minute posegne za “jebem ti mater posred usta” je otužan protivnik u raspravi.
Međutim, ova medijska hajka im je samo donijela još više fanova i jednom kad ponovno izdaju album u vlastitoj nakladi, prodaja će im eksplodirati. Tko bi uopće pričao o njima da mediji nisu nanjušili krv i potpuno nesvjesno im dali vjetar u jedra kakav sami od sebe ne bi nikad dobili?
Ovo je najbolja stvar koja im se dogodila. Kupovat će ih ljudi koji kurca ne znaju ni o Tram 11 ni o rapu općenito, samo za inat mainstream medijima. Koja je onda bila poanta toga, osim da hrpa ljudi kroz pravednički gnjev iskaže svoju moralnu superiornost?
Naravno, svatko ima pravo komentirati i pljuvati po njihovom albumu kao što i oni pljuju po stvarima koje se njima ne sviđaju. Ali treba biti iskren i priznati da na lijevoj strani umjetnosti itekako postoje brutalne uvrede na račun vjere, domoljublja i općenito tradicionalnih vrijednosti ovih prostora. Desni mediji se redovito žale na to. Mainstream mediji, koji su uglavnom lijevo ili centar (što god to bilo), nikad ne vide ništa sporno. Ovdje su vidjeli. Ne volim miris licemjerja ujutro.
Ili će si svatko izabrati svoju svetinju u koju se ne smije dirati pa nitko neće moći zucnuti bez da uvrijedi nekoga, ili ćemo poštivati umjetničku slobodu i pravo na izražavanje, koliko god to izražavanje zvučalo infantilno i promašeno.
P.S.
Povremeno i ja uvrijedim nekoga sa svojom objavom, ali neke stvari moram objaviti pa kud puklo da puklo. Ne zato što mi je cilj uzrujati nekoga, nego zato što imam stvari na duši koje moram izbaciti iz sebe u obliku teksta koji će nekome biti uvredljiv. Kao što će možda biti i ovaj. Ali ja sam umjetnik, dovraga! Ma jesam kurac. Kako god, meni je to terapija. Vama koji me redovito čitate je to križ, ali jebiga, svatko ima svoj križ i čini se da sam ja vaš. Držite se…
Profane Misli 