Prije koji mjesec sam pogledao sve sezone “Shark Tanka”. Za one koji ne znaju, to je reality show gdje poduzetnici i inovatori dolaze prezentirati svoje kompanije i ideje i traže od investitora (to su ti “sharkovi”) da ulože u njih.
Ima tu i dobrih i loših ideja, i starih i mladih poduzetnika. Zabavno mi je to za gledati jer se možeš nasmijati bedastim idejama ljudi koji su drznuli pokušati nešto novo.
Međutim, često se i uzrujam zbog te emisije. Moram priznati da se često se uzrujam radi gluposti, ali ovaj put mislim da sam se s pravom uzrujao.
Naime, u tu emisiju ponekad dođu klinci od 14-15 godina s kompanijom koja generira prihod od stotina tisuća dolara godišnje.
I onda oni objašnjavaju kako sve svoje slobodno vrijeme posvećuju tome, komuniciraju s ozbiljnim brendovima, surađuju s tvornicama na Tajvanu, drže TEDx predavanja, i ne znam kaj sve ne.
A ja sve to gledam u ležećem položaju iz kojeg se nisam maknuo 3 sata, s mrvicama čipsa na prsima, i već sat vremena ignoriram činjenicu da mi se piša jer mi se ne da ustati s kauča.
I mislim si kako je nepošteno da ti klinci imaju više para od mene! Ako izuzmemo krvavi rad i odricanja, čime su oni to točno zaslužili? Takve nepravde me uvijek uzrujaju.
Zato sam i ja odlučio izmisliti nešto inovativno. Nešto što još nije viđeno na ovim prostorima. Nakon samo 11 sekundi razmišljanja, došao sam do revolucionarne ideje koja će okrenuti hrvatsko ugostiteljstvo i gastronomiju naglavačke i donijeti mi novac i slavu, dvije stvari za koje sam oduvijek smatrao da ih zaslužujem bez truda.
A kako bolje razraditi ideju nego je dati na sud čitateljima i na temelju njihovih komentara izgraditi nešto revolucionarno. Očekujem isključivo pozitivne i konstruktivne komentare jer na temelju mog dosadašnjeg iskustva s Internetom sam primijetio da su ljudi koji komentiraju na društvenim mrežama uglavnom dobronamjerni i samo žele pomoći.
Znate one “all you can eat” restorane koji postoje već desetljećima diljem svijeta? Platiš fiksnu cijenu, jedeš dok ti ne bude zlo, odeš doma, legneš na kauč, umireš u mukama, kriviš sve osim sebe pa idući dan sve ispočetka?
Takav koncept u Hrvatskoj baš i nije zaživio, osim eventualno u obliku švedskog stola u hotelima. Ali oni vam taj švedski stol itekako naplate kroz cijenu smještaja.
E sad, zašto u Hrvatskoj ne postoji “all you can eat” restoran s pristupačnom cijenom?
Zašto nema restorana u kojem se možeš “ubiti” od hrane za 40-ak kuna kao što ih ima npr. u Budimpešti? Vjerojatno zato što bi takav restoran kod nas propao isti dan.
Možda toga niste svjesni, ali statistike pokazuju da prosječni Hrvat može pojesti kao čopor vukova. Ono što nas razlikuje od vukova je to da oni stanu kad su siti. Mi ne. Pojest ćemo iz inata, pa makar i povraćali poslije, samo da budemo sigurni da smo pojeli dovoljno u odnosu na ono što smo platili. A nikad nije dovoljno. Nikad!
Da ti kod nas neki restoran dozvoli da jedeš koliko hoćeš za 40 kuna, kod nas bi svaki dan bili Božić, Uskrs, svadba i krstitke istovremeno. Odnosno, svaki dan bi čekaonice u hitnoj bile krcate ljudima koji su se dovukli na sve četiri jer od hrane više nisu mogli ni hodati.
Naš mentalitet je “nećeš ti na meni zaraditi ni lipe”. Ako treba, izvadili bi si organ i na njegovo mjesto ubacili još jedan tanjur špageta bolonjez. A možda sam to samo ja pa svoje mane projiciram na cijelu naciju kako bih se bolje osjećao jer nekako je lakše prihvatiti da si sklon prežderavanju ako su i svi oko tebe skloni tome.
Zato je moja ideja “all you SHOULD eat” restoran. Dakle, ne koliko MOŽEŠ pojesti, nego koliko bi TREBAO pojesti. Ta jedna jedina riječ je ono što pretvara gubitnike u dobitnike, jer ovaj koncept ne samo da je inovativan nego je i financijski održiv.
Također, bio bi izvrsna prevencija pretilosti tako da mislim da bih mogao dobiti i neke subvencije od države. Doduše, za to bih vjerojatno morao nabaviti i člansku iskaznicu određene stranke (zna se koje) tako da vjerojatno ipak ništa od subvencija.
Radi se o sljedećem:
Gost plati fiksnu cijenu koja bi bila ista kao i za prosječni “all you can eat” restoran, ali ne pojede onoliko koliko može, jer bi time uništio moj biznis, a to se protivi mojim interesima, nego pojede onoliko koliko treba pojesti. A tko odlučuje koliko treba? Pa ja! U tome je sva ljepota ovog restorana.
Uzmem u obzir tvoju trenutnu visini i težinu, način života i par drugih faktora, i složim ti personalizirani tanjur koji bi sadržavao sve što tvoj organizam treba. Plaćanje bi bilo unaprijed.
Čim bi platio, ja bih napravio procjenu. Tko god bi došao, moja stručna procjena bi bila da treba dobiti jednu šaku kuhane riže, glavu od pastrve ili nekoliko bobica po izboru gosta.
(Tipična porcija je prikazana na slici.)
Zato je plaćanje unaprijed. Nisam ja budala. Znam ja da će biti otpora, kao što ga ima kod svake revolucionarne ideje daleko ispred svog vremena. Tesla i ja smo u istom čamcu.
Neki gosti bi se vjerojatno požalili ali to bih lako riješio:
– Ovo je premalo! Ja mogu pojesti više!
– Ali ne bi TREBAO pojesti više, frende! Nikog nije briga koliko možeš pojesti! Nije ti to taj tip restorana! I ne, ne vraćamo novac!”
Očekujem izvrsnu zaradu, ali sam i svjestan toga da ću dobar dio te zarade morati potrošiti na zaštitare jer neki ljudi neće moći shvatiti da im ja samo želim dobro i da se brinem za njihovo zdravlje.
Ja sam odradio teži dio, smislio ideju, tako da sad treba samo to realizirati.
Ono što mi treba su ljudi koji bi mogli osigurati besplatni prostor za restoran, osmisliti markentišku kampanju s kojom bi ljude uvjerili da je ovaj restoran najbolja stvar koja im se dogodila, i naravno, sve to financirati.
Ponude za ulaganje u komentare ili inbox.
Profane Misli 