Lijepo je izaći iz svoje komforne zone, ali se ponekad lijepo i vratiti

Ovo je moja priča iz 2018. kad sam izašao iz svoje komforne zone i nekoliko mjeseci se bavio stand up komedijom. Bilo je predivno i užasno. Stresno i ugodno. Zabavno i traumatično. Ono, bilo je ok.

Kako sam se uopće odlučio za to?

Godinama sam čitao od kojekakvih gurua, životnih trenera, i sve ostale kul ekipe koja zna sve o životu da život počinje tamo gdje naša komforna zona prestaje.

Ja sam si to preveo na sljedeći način:

Kad god smo prestravljeni, hvata nas panika, želimo propasti u zemlju od srama, ili se jednostavno želimo skvrčiti u fetalni položaj i tiho plakati, dakle, kad smo izvan komforne zone, to je zapravo život. Mi živimo samo i samo onda kad nam se smrt čini kao bolja opcija od onoga što nam se trenutno događa.

Mene je to malo zabrinulo jer ispada da nakon 33 godine (2018.) na ovom svijetu, moj život još uvijek nije počeo, što je dosta loš start.

Jer kad sve zbrojim i oduzmem, ovo dosad je za mene bila jedna velika komforna zona. I to unatoč tome što sam već godinu dana u braku (ba dum tss!).

Istetovirati si “Život počinje tamo gdje komforna zona prestaje” na podlakticu se možda čini kao dobar način za uvjeriti druge kako živim van komforne zone, ali zaista shvatiti što to znači mi se čini puno kompliciranije i teže. Kao da je potrebno izaći iz komforne zone kako bih mogao shvatiti što znači biti van komforne zone…

Počeo sam razmišljati što bih mogao učiniti po tom pitanju. Kako sam sebi stvoriti nelagodu i udahnuti život u svoj život?

Razborit čovjek bi pročitao koju knjigu na tu temu, pogledao video, ili otišao na neko predavanje.

Ili bi mogao zaposliti životnog trenera da ga trenira život. Jer svi znamo da ako želiš biti dobar u nečemu, onda moraš to trenirati. A da bi trenirao, treba ti trener. Zato životni treneri apsolutno imaju smisla.

Sva sreća pa ja nisam razborit čovjek i ne pada mi na pamet uložiti i jednu kunu u poboljšanje svog života. Osim toga, sve te knjige i seminari ionako zahtijevaju vrlo postepen proces, a ja za to nemam ni discipline ni strpljenja.

Jedna od mojih mana, zapravo, moja jedina mana, zapravo, nije to mana koliko je vrlina ako se pravilno iskoristi, je da kad krenem s nekim hobijem ili projektom, odmah želim rezultate i odmah želim postati ekspert.  Teško se mirim s time da za neke stvari treba vremena i ako vidim da se rezultati ne događaju odmah, naručim jumbo pizzu i smišljam čemu bih se drugome mogao posvetiti.

Zato sam znao da ako ću ikada htjeti izaći iz svoje komforne zone, to neće moći biti korak po korak. Ne mogu ja doći do zamišljenog zida svoje zone pa prvi dan zaviriti preko i vidjeti kaj ima tamo, drugi dan otvoriti vrata i stajati na pragu, treći dan zakoračiti jednom nogom van, i tamo negdje 4738. dan staviti se u situaciju da se taj zid jedva nazire na horizontu i zapravo “početi sa životom”.

To je za mene presporo. Meni treba nešto žestoko. Nešto što će me katapultirati na drugi kraj svijeta od moje komforne zone. Drugačije ne znam.

I onda mi je sinulo… Zašto ne bih ja koji imam blagi oblik mucanja, katastrofalnu dikciju, panični strah od javnog nastupa i sklonost da iz čista mira zablokiram usred rečenice, sa svim tim vrlinama stao na pozornicu kao amaterski stand up komičar i pokušao nasmijati hrpu stranaca? Što može poći po zlu?

Mogu vam reći da mi je uspjelo. Mislim, ne to da nasmijem hrpu stranaca, nego to da se katapultiram na drugi kraj svijeta od svoje komforne zone.

Svi ciljevi misije su bili ispunjeni. Prije svakog nastupa sam bio prestravljen i u panici, za vrijeme nekih nastupa sam od srama htio propasti u zemlju, a par puta sam se htio i skvrčiti u položaj fetusa i tiho plakati. Nekad i za vrijeme nastupa.

No dobro, malo pretjerujem. Bavio sam se time nekih pola godine, i sve u svemu, bilo je to jedno vrijedno iskustvo.

Ali nakon puno promišljanja, koje se uglavnom odvijalo dok sam bio skvrčen u položaj fetusa i tiho plakao, shvatio sam da mi taj hobi stvara puno više stresa nego zadovoljstva.

Naravno da bilo koja aktivnost u kojoj uživate dolazi i s određenom količinom stresa ili nekih drugih negativnih efekata, ali dokle god vaša sreća nadmašuje te negativne efekte, tu aktivnost se i dalje isplati raditi.

Međutim, kad ti negativni efekti počnu nadmašivati zadovoljstvo koje dobivate iz neke aktivnosti, onda je po mom skromnom mišljenju vrijeme da tu aktivnost napustite jer ste u “minusu”. Dakle, gubite više nego što dobivate. A moja životna filozofija mi jednostavno ne dozvoljava da se predugo zadržavam u takvim situacijama osim ako baš ne moram.

Iako sam se s vremenom opustio (prvi nastup sam gledao isključivo u pod, kasniji nastupi su bili puno bolji), ipak sam dan-dva prije svakog nastupa bio strahovito nervozan, osjećao mučninu i konstantno se pitao što mi to treba u životu. Zašto ne bih jednostavno uživao u životu umjesto da se namjerno stavljam u nelagodne situacije?

A i trebalo mi je barem tri pive prije svakog nastupa da budem “taman” i tri pive poslije nastupa da se oporavim od stresa, što mi dugoročno stvarno nije odgovaralo i nije bilo dobro za mene.

I zato sam odustao od stand upa jer sam vidio da sam u “minusu” i da sam se puno bolje osjećao u tjednima kad nisam imao nastupe.

Nije mi žao što sam se okušao u tome jer mi se čini da imam više samopouzdanja (odnosno, samopouzdanje mi je toliko poraslo da sam SIGURAN da imam više samopouzdanja) i mislim da sam malo izoštrio um i sad u svakoj situaciji gledam je l’ se može izvući nešto duhovito ili ne. Hrpa mojih fora na Pseudohumoru su proizašle iz potpuno banalnih situacija iz kojih sam uspio “iscijediti” malo humora.

Također, naučio sam puno o stand up sceni u Hrvatskoj, upoznao dosta amaterskih i profesionalnih komičara. Za neke od njih bih se usudio reći da su mi poznanici s Facebooka. Neki su mi postali i jako dobri prijatelji s kojima se mogu zraketirati i roštiljati ili se zraketirati i gledati Eurosong. UKRAJINA BROJ 1!

I naravno, ono zbog čega sam i umočio mali nožni prst u stand up vode, a to je da sam nekoliko puta doživio nevjerojatan ushit kad bi mi nastup prošao fantastično. Danima radiš na tekstu i satima ga uvježbavaš pred ogledalom pa prepravljaš pa opet uvježbavaš i tako unedogled, onda ga izgovoriš pred 50 ili 100 ljudi, ne znajući hoće li nakon toga biti mrtva tišina ili će se netko ipak nasmijati. Djelić sekunde strepnje iiiiiiiii – gromoglasan smijeh. Ti mater… Kakav osjećaj… Jedna od onih stvari koje ne možeš kupiti novcem.

Da zaključim:

Svakako trebate izaći iz svoje komforne zone, isprobati neku novu aktivnost, učiniti nešto što vas prestravljuje jer nikad ne znate što se iz toga može izroditi, koga možete upoznati i što možete naučiti o sebi. Nemojte da vam prva misao bude “ja to nikad ne bih mogao” jer je lako moguće da je ta misao jedino što stoji između vas i onoga što navodno ne bi nikad mogli.

Ali isto tako, sasvim je u redu ako se odlučite vratiti natrag u svoju komfornu zonu nakon što shvatite da isprobana aktivnost ipak nije za vas i da vam stvara više stresa nego zadovoljstva. Onda pokušate s nečim drugim i nadate se boljem ishodu. Barem ja sebe tako tješim.