Otkad je Tomašević pobijedio na izborima, biciklisti su se razbahatili!

Nije trebalo dugo da se razočaram u Tomaševića i požalim što sam njemu dao svoj glas. Promovirao se kao gradonačelnik na biciklu i time poslao poruku da su biciklisti iznad ostalih, što je dovelo do izrazito traumatičnog iskustva koje sam iskusio na izrazito traumatičan način.

Prije dva dana hodam po pločniku gdje je dosta uzak prostor između zgrade i parkiranih automobila i pored mene s jedno 25 na sat prođe biciklist s dostavljačkom kutijom na leđima i udari me s volanom u ruku. Samo je prošao i rekao “sori”.

Trebala mi je sekunda da procesuiram činjenicu da me neki mulac na biciklu udario i mrtvo-hladno nastavio dalje uz “sori”. Jer naravno da kad kažeš “sori”, svi grijesi su ti oprošteni i možeš dalje nastaviti sa svojim životom.

Viknem za njim “kak se to voziš, jebote?”, a on uspori, okrene se prema meni, kaže “pa rekao sam samo malo” i produži dalje. O sunce ti jebem. Pazi, frajer je rekao “samo malo” (a ja to uopće nisam čuo) i valjda mislio da kad to kaže da će se cijeli svijet razmaknuti pred njim kao Crveno more pred Mojsijem. Čak je i Mojsiju trebalo nešto više od “samo malo”.

Kad sam čuo taj bahati odgovor bez imalo kajanja i spoznaje da je učinio nešto krivo, malo mi je falilo da upogonim svoje moćne butine, zatrčim se za njim, njega i bicikl složim u dostavljačku kutiju i pošaljem njegovim roditeljima s porukom:

“Plasirali ste defektan proizvod. Molim popravak ili povlačenje s tržišta.”

Takve stvari mi se nisu događale dok Tomašević nije došao na vlast i ohrabrio nebinarne biciklostaljiniste i dvokotačne lezboagitatore da javno pokazuju svoju bolesnu ljubav prema zdravijem i praktičnijem načinu života. Neka voze bicikle unutar svoja 4 zida!

Ali sad za ozbiljno. Kako sam i sam biciklist, popizdim na ovakvo ponašanje. Iako sam i pješak i vozač auta, nekako mi najviše loši biciklisti dignu živac. Možda zato što smo mi biciklisti manjina i dosta ljudi nas trpa sve u isti koš pa smatram da svaki biciklist svojim ponašanjem utječe i na to kako mene drugi sudionici u prometu percipiraju kad sam na biciklu.

Puno puta sam naišao na komentare koji počinju sa “SVI biciklisti”. Svi smo grozni (čast iznimkama), ne znamo se ponašati u prometu (čast iznimkama), divljamo po pločniku umjesto da se vozimo po kolniku, pa nije biciklist pješak, jebemu mater (čast iznimkama), opstruiramo automobilski promet sa svojom gnjusnom vožnjom po kolniku umjesto po pločniku, pa nije bicikl auto jebemu mater (čast iznimkama), itd.

U sličnoj poziciji su i motoristi koje će mnogi također sve strpati u isti koš. S druge strane, rijetko kad ćete vidjeti da netko pljuje po SVIM vozačima auta ili po SVIM pješacima, iako, budimo realni, postoji ogroman broj vozača koji rade gluposti na cesti, a bome i ogroman broj pješaka koji hodaju k’o muhe bez glave. Zato stvarno ne volim divljačke bicikliste jer samo povećavaju predrasude koje mnogi ljudi već ionako imaju.

Tko biciklira po Zagrebu, zna da je stanje s biciklističkim stazama daleko od idealnog, i da se vrlo često zbog brutalnog prometa i loše napravljenih šahtova i rupetina na cesti jednostavnije i ugodnije voziti po pločniku, iako to baš ne bi smjeli ako nije jasno označena bic. staza.

I sam ponekad pribjegnem tome kad je posebno katastrofalna situacija s prometom i kvalitetom ceste. Onda se osjećam kao papak, ali na neke dane mi se jednostavno ne da trpjeti da milijardu auti sa 60-70 na sat prolazi par centimetara od mene, posebno ako svako malo moram s biciklom zaobilaziti rupe na cesti. Uglavnom to radim ako je stvarno široki pločnik na kojem nije gužva pa se može proći bez nekih većih problema.

Ali ljudi moji… Kad smo kao biciklisti na pločniku gdje nema bic. staze, mi smo tamo gosti. I to neželjeni gosti. Tako se onda treba i ponašati. Ja nikad ne zvonim pješacima i nikad ne VIČEM “samo malo” i onda ih djelić sekunde kasnije udaram volanom. 
Usporim maksimalno i PITAM je l’ može samo malo i onda pričekam da se to “samo malo” i dogodi. Da ljudi uopće skuže kaj se događa i da vide je l’ se treba pomaknuti lijevo ili desno (ne u političkom smislu). I ama baš nikad nisam imao problema. Nikad mi neki pješak nije uputio lošu riječ zbog toga ili krenuo s “a kaj se voziš po pločniku” itd.

Kad ljude lijepo zamoliš, onda i oni reagiraju lijepo. Ali jebiga, za to treba usporiti ili potpuno stati i dati ljudima priliku da reagiraju.

Stvarno ne želim izdvajati ljude, ali otkad se dogodila ova “eksplozija” dostavljača na biciklima, to je sve popizdilo. Neki se voze i do 30 na sat po pločniku i agresivno zvone s 50 metara udaljenosti da ne bi slučajno morali usporiti, a neki su još gori pa poput ovog idiota s početka teksta prođu centimetar od tebe kao nindža bez da te upozore pa te onda možda i trknu.

Ono što takvi biciklisti očito ne znaju je da u bilo kojem trenutku netko može izletjeti iz veže, izaći iz dućana ili zgrade. Ili iz bilo kojeg razloga zakoračiti baš na onu stranu s koje ga zaobilaziš. Taj netko može biti dijete ili roditelj s bebom u kolicima. A divljaci se voze samo 30-ak centimetara od vrata dućana i zgrada.

I kod mene u rodilištu u Petrovoj se par puta dogodilo da je biciklist završio na haubi auta koji je izlazio iz kruga bolnice. Jednom se čak zabio u bočni dio vozila hitne pomoći koje je izlazilo. S 30 na sat u autu imaš osjećaj da se jedva krećeš. Ali 30 na sat na biciklu? To je nešto sasvim drugo. Toliko se ja vozim na otvorenim međugradskim cestama. Na pločniku s pješacima je to ubojita brzina.

Ja znam da ovi dostavljači voze za novac i da što više dostava odrade, to više zarade, ali jebemu, naletjet će jednom na mene taman kad se od buregdžinice budem vraćao bijesan jer su rasprodali sve bureke i onda ćete vi kao moji fanovi morati skupljati za moju jamčevinu i nećete imati koga drugog okriviti za to osim Tomaševića. Tako vam i treba kad ste glasali za njega.

Ajmo poštovati jedni druge u prometu, bez obzira na to jesu li pješaci, biciklisti, motoristi ili vozači automobila i svi zajedno se ujediniti protiv romobilista koji su rak rana ovog društva!