Naravno da postoje! “Zar glupa pitanja zaiste ne postoje?” je svakako jedno od tih glupih pitanja. Bum! Dilema riješena. Da tu završim tekst? Bolje ne. Ajmo vidjeti zašto uopće netko misli da glupa pitanja ne postoje.
“Ne postoje glupa pitanja, samo glupi odgovori” je jedna od onih izreka koje kad pročitaš si misliš:
“Tko smisli ovakve pizdarije? U kakvom balončiću živi osoba koja to stvarno vjeruje? Taj nije ni 5 minuta radio s ljudima.”
Možda ima smisla gurati tu mantru u vrtićima i školama da se djecu potakne da ispituju sve što ih zanima i da ih ništa ne bude sram pitati. Da im se omogući sigurna zona u kojoj im se nitko neće smijati zbog postavljenog pitanja.
U suprotnom dobivamo odrasle ljude s ozbiljnim rupama u znanju jer barataju informacijama koje su “općepoznate” i “svi ih znaju”, a dobili su ih s 12 godina od prijatelja koji ima 13 godina i od onda nisu to preispitali. Osjećaj da smiješ pitati apsolutno sve što ti padne na pamet mi se čini kao prilično bitna stvar za intelektualni razvoj djeteta.
Ali onda su neki pametnjakovići iskvarili plemenitu namjenu te mantre i počeli tvrditi da dokle god ono što izgovaraš ima na kraju upitnik, to nešto ne može biti glupo. Jer ako ima upitnik onda je to pitanje, a dakako, nema glupih pitanja.
Kad sam bio klinac u 90-ima, postojale su one glupe fore a la:
“Ako slon ima četiri noge, kako to da jogurt nema kičmu?”
Sad će mi netko tvrditi da to nije glupo pitanje?! Cijela poanta te “fore” je da je pitanje glupo i nemoguće je na njega dati odgovor! I onda se smiješ frendu koji prvi put čuje tu foru i ne može ni procesuirati pitanje (jer je GLUPO), ali svejedno par sekundi pokušava pronaći odgovor sve dok ne primijeti tvoj cerek.
Sve je to zabavno i simpatično kad si klinac. Međutim, ako kao odrasla osoba ideš okolo po svijetu i druge odrasle osobe pokušavaš uvjeriti da ne postoje glupa pitanja… Stari moj, samo pokušavaš zamagliti činjenicu da su tvoja pitanja glupa.
Pitanje je glupo ako ga postaviš na takav način da je odgovor ili toliko očit da je pitanje čisto trošenje zraka i vremena, ili je pak toliko besmisleno i loše koncipirano da je na njega nemoguće odgovoriti bez dodatnih informacija ili je TOLIKO glupo da prelazi u kategoriju poremećenog, kao što je to npr. slučaj s pitanjem “a što je nosila?”
Tko god je radio s ljudima, ZNA da glupa pitanja postoje jer ih je čuo svojim ušima i kolutao na njih svojim očima. Nije to Bigfoot pa da postoji samo par luđaka koji tvrde da su ga vidjeli, ali eto, ne mogu to nikako dokazati! Stotine milijuna ljudi se svakodnevno susreće s glupim pitanjima! Braćo i sestre, držite se! I ja sam jedan od vas!
Mnogi od vas znaju da radim kao vatrogasac na KBC-u Zagreb, što, ironično, znači da radim sve i svašta OSIM gašenja vatre jer je gotovo nikad nema. Vrlo tužna priča.
Uglavnom, jedan od mojih poslova je i davanje informacija ljudima. Pitanja koja sam znao čuti su potvrdila ono što sam oduvijek vjerovao, a to je (možda sam već ranije to spomenuo u ovom tekstu) da glupa pitanja itekako postoje!
Ono što je najgore je da neki ljudi uopće NE ZNAJU postavljati pitanja. Pitanja su im toliko šlampava da bi imala smisla jedino kad bih im ja čitao misli, vidio njihovu prošlost, i automatski znao sve njihove želje i potrebe. Da imam takve moći, radio bi neki unosniji posao od ovog. Imao bih tarot liniju na Jabuka TV-u ili tako nešto.
Ja takva pitanja zovem “majko Isusova pitanja” jer kad ih čujem, rezignirano u sebi kažem “majko Isusova” i izgledam poput ove mačke na slici.
Jednom mi je žena u Petrovoj došla bez pozdrava, bez ičega, i pitala:
“Je l’ to to?”
Kraj pitanja. Gleda u mene i očekuje odgovor.
Ja kažem:
“Molim? Što trebate?”
I pazite sad ovo. Kaže da je htjela u glavnu zgradu, ali su joj tamo rekli da se prvo mora javiti na trijažu pa je došla kod mene da pita je l’ to to. Iako ja nikako nisam mogao čuti njihov razgovor niti sam uopće bio svjestan da se takav razgovor dogodio i prvi put u životu smo vidjeli jedno drugo, ona je svejedno očekivala odgovor na “je l’ to to?” Majko Isusova.
Jedan od mojih all-time favorita je i ovo:
Frajer dođe na Rebro, vidi mene ispred zgrade i pita:
“Jesam li ja na pravom mjestu?”
Kraj pitanja. Gleda u mene i očekuje odgovor.
Kaj da mu čovjek na to odgovori?
“Je li itko od nas na pravom mjestu, gospodine? Nismo li svi samo nakupine stanica razbacane po prostor-vremenu? Nismo mogli birati kad i gdje ćemo se pojaviti, pa se treba zapitati, ima li koncept ‘pravo mjesto’ uopće smisla? Nisu li mjesta po svojoj prirodi neutralna, a na nama je da ih učinimo pravima za sebe? Odnosno, nema li svako mjesto potencijal da postane pravo?”
Kao što vidite, glupa pitanja samo stvaraju nova glupa pitanja.
Ne možeš ići po svijetu i očekivati da će svi oko tebe znati tvoje želje i potrebe samo zato jer si izgovorio pet riječi s upitnikom na kraju.
Što je sljedeće? Netko će doći do mene i samo agresivno podizati i spuštati obrve kako bi mi signalizirao da mu treba informacija o tome gdje on/a mora na pregled? Dajte se jebeno razgovarajte!
Da se razumijemo, ne osuđujem takve ljude. Ako im pitanja i jesu glupa, ne mislim da su oni sami glupi. Možda malo nepristojni i/ili smušeni. Stvarno se trudim imati strpljenja jer radim u bolnici i nikad ne znam kroz kakve zdravstvene situacije ili traume netko prolazi.
Ali da bi neki mogli poraditi na svom umijeću postavljanja pitanja i nekoj elementarnoj kulturi ophođenja, mogli bi. Meni bi bilo lakše odgovoriti, a oni bi prije dobili relevantnu informaciju.
Za ljude koji glupa pitanja postavljaju u pekarama, prodavaonicama i sličnim objektima imam nešto malo manje razumijevanja. Pogotovo ako sam ja iza njih u redu. I ja sam samo čovjek.
Profane Misli 