Moj život na vagi

Ok, naslov zvuči kao ispovijest u časopisu “Moja sudbina”, ali boljeg se nisam mogao sjetiti čak ni nakon 9 sekundi dubokog promišljanja. Nije najbolji, ali odgovara tekstu u kojem pišem o svojim debelim danima na koje me podsjetila nova sezona “Života na vagi”.

Nisam stigao pogledati prvu epizodu koja je emitirana jučer ali prijašnjih dana sam više puta naletio na reklamu za valjda jedini reality show na TV-u koji nije apsolutno dno dna. Ne iskorištava mentalno ograničene ljude za potrebe jeftinog smijeha, ne potencira dramu, ne daje prostor ateističkim agitatorima, samodopadnim narikačama i narcisoidnim pacijentima na koje možeš računati kad imaš viška hrane. Naprotiv, pruža pomoć ljudima koji si ne mogu sami pomoći.

U toj reklami su govorili kako im je dosta negativnih komentara i omalovažavanja i zato žele promijeniti svoj život i izgubiti višak kilograma. Ovo će možda zvučati grubo, ali iz mog osobnog iskustva, ponekad su negativni komentari ono što je potrebno za promjenu. Inat i bijes koji se u vama stvaraju zbog tih negativnih komentara mogu biti izuzetno moćni motivatori pomoću kojih se možete natjerati na stvari na koje se inače ne bi natjerali.

Da se razumijemo, konstantno vrijeđanje i omalovažavanje stvarno nije nešto što bi itko trebao trpjeti, ali nečije povremeno opažanje da imate višak kilograma bi mogla biti ona noga u guzicu za korak u pravom smjeru.

Ni meni nije bilo drago kad bi mi netko komentirao višak kila, ali realno, to je bio najveći poticaj da učinim nešto u vezi toga. Dobio sam dojam da je i većina kandidata “Života na vagi” upravo zbog toga došla u show. Bilo im je dosta komentara i omalovažavanja.

Kao netko tko se dobar dio života borio s viškom kilograma, mogu se do jedne razine poistovjetiti s tim ljudima. Nikad nisam dosegnuo kilažu tih kandidata (115 kg mi je bio maksimum) ali znam taj osjećaj kad si svjestan da jedeš puno previše, ali si jednostavno ne možeš pomoći jer ti je sve tako prokleto fino. Bio sam na dobrom putu da i ja postanem sudionik “Života na vagi”.

Vrhunac svoje kilaže sam dosegnuo tamo negdje od 2008. do 2009. U tom periodu sam tek počeo raditi. Pio sam hrpu piva svaki vikend i 2-3 pive dnevno preko tjedna. Na poslu sam isključivo naručivao pizzu ili ćevape. I u dnevnoj i u noćnoj smjeni.

Posao je bio sjedilački a para laka. Van posla se nisam bavio apsolutno ni s čim. Ni nogomet u kvartu, ni bicikl, ni planinarenje ni nekakav rad oko kuće ili u polju jer sam živio u stanu. Potrošnja kalorija zanemariva.

Uz vježbanje i mijenjanje prehrambenih navika, uspio sam doći na 90 i nešto kilograma koje sad koliko toliko održavam uz pomoć bicikliranja i prehrane. Moja prehrana je daleko od savršene ali je dovoljno ispravna da me održava na dobroj kilaži uz minimalna odricanja.

Naravno, kad ne bih biciklirao, to bi bila skroz druga priča i morao bih puno više pažnje posvetiti svojoj prehrani i sigurno bi tu bilo puno odricanja. Srećom, kroz bicikliranje trošim na tisuće kalorija mjesečno, što mi omogućava malo ležerniji pristup prehrani. Šlaufeki su tu, pločice nikad neću imati, ali za time ni ne težim jer to traži odricanje i muku koju nisam spreman podnijeti.

Jer ja i dalje obožavam jesti i ne želim se odreći ničega što mi je fino. Moja ljubav prema hrani, pa čak i određeni stupanj ovisnosti je i dalje prisutan. Kad je neka proslava ili roštiljanje s ekipom, mogu pojesti monstruozne količine. Tu i tamo pojedem i vrećicu čipsa, popijem 10 piva na tulumu, dva komada torte na rođendanu, odem u McDonalds, pojedem cijelu pizzu i što god ostane ženi na tanjuru kad smo negdje vani, itd. Za Božić i Uskrs se uništim.

Ali to nije svaki dan i nije za svaki obrok. Nisam se odrekao nijedne hrane, nego učestalosti konzumiranja te hrane. Pijem pivu, ali ne svaki dan. Jedem burek, pomfrit, hamburger, pizzu, itd. ali ne svaki dan. Većinu obroka jedem zdrave namirnice u prihvatljivim količinama.

Međutim, zvijer koja obitava u meni, moje unutarnje čudovište koje može popiti impresivnu litražu i požderati sulude količine hrane kad se razmaše, tu i tamo moram pustiti s lanca da sije kaos i uništenje po švedskim stolovima. Ne pada mi na pamet paziti na unos kalorija dok sam na nekoj svadbi, roštilju ili tulumu jer to onda za mene nije uživanje nego tlaka.

Možda nije najbolji pristup i sumnjam da bi vam itko stručan preporučio tako nešto, ali za mene ovo funkcionira već godinama. Ponekad odem 3-4 kile gore, pogotovo u vrijeme oko Božića kad puno više jedem a puno manje bicikliram, ali se ubrzo vratim na staro. Drugačije ne mogu. A nije da nisam probao.

Znam puno ljudi koji promjeni prehrane pristupaju kao projektu koji ima svoj kraj. I sam sam bio takav i davno shvatio da za mene to nije dobar pristup. Ljudi krenu sa stavom da će na 3 mjeseca izbaciti sve loše iz prehrane, biti na kuhanoj blitvi i vodi, i onda se nakon tri mjeseca vratiti na staro. To nije promjena prehrane. To je dijeta.

Neka stroga dijeta može biti korisna prva 2 tjedna da dobijete taj početni zamah s kojim će kilogrami padati dovoljno brzo da i dalje ostanete motivirani. Ta dva tjedna se nekako mogu preživjeti. Ali biti na nekoj ubojitoj dijeti mjesecima? I tako svake godine?

Ako obožavate piti pivu i jesti slatko i fast food, 3 mjeseca bez toga je definicija pakla. Tri mjeseca ste čangrizavi i nadrkani na sve oko sebe jer si kroz prilično dugi period uskraćujete nešto što vam je do maloprije pružalo neki oblik zadovoljstva. A sad tog više nema.

I onda vam još u taj period upadne neka proslava na kojoj je gomila hrane, a vi sa sobom furate kutijicu s povrćem i kuhanim pilećim prsima jer ne želite ni na trenutak odstupiti od svoje dijete.

Imao sam susjedu koja je bila na 55 dijeta do sad i svaki put je vratila kile nazad. Kad bi je netko pitao kako napreduje, znala bi reći “ide super ali jedva čekam da završi pa da mogu pojesti krafnu”.

Pa pojedi krafnu, jebote! Ali ne, ona je bila karakter i tri mjeseca jela k’o tibetanski svećenik. A kad bi joj dijeta završila, onda bi pojela kamion krafni i tako sve dok ne bi vratila sve što je izgubila tijekom dijete, plus još par dodatnih kila. Dakle, tri mjeseca se patila a sad ima više kilograma nego prije dijete. I onda za par mjeseci opet nađe neku asketsku dijetu i tako u krug.

Znam i ljude koji se odreknu fast fooda, pržene hrane, šećera, itd. i drže se toga godinama i više im uopće ne fali. Ne pojedu ni jedan gram toga, bez obzira koja je prigoda. Ako možete tako, super. Ja ne želim jer volim sve to i povremeno si to želim priuštiti.

Recimo, kod kuće nikad ne radimo pomfrit nego uvijek kuhamo krumpir ili ga tu i tamo ispečemo u pećnici, ali kad žena i ja jednom ili dvaput mjesečno izađemo na večeru, onda bogami mogu pojest kilu pomfrita i uopće ne gledam niti me zanima jesam ga pojeo previše i koliko je to kalorija. Ali to je samo tih 1-2 puta mjesečno. Utjecaj na kilažu je zanemariv.

Doma praktički nikad ne pečemo kolače. Torte samo za rođendane. Ali kad je neko slavlje na kojem je torta, bez imalo grižnje savjesti pojedem 2-3 komada ako mi je fina. I opet me zaboli koliko ima kalorija i šećera u njoj jer se događa prerijetko da bi imalo utjecaj na kilažu. Zato ne vidim nikakvu potrebu da takve stvari potpuno izbacim iz prehrane jer su mi prokleto fine.

Fora je u tome da pronađete kombinaciju prehrane i fizičke aktivnosti koju ćete moći prakticirati ostatak života s minimalno odricanja. Dakle ne stav

“ja ću sad ovako jesti idućih xy mjeseci pa ću se onda vratiti na staro”,

nego stav

“ja ću ovako jesti do kraja života i nikad se neću vratiti na staro.”

Ako ste kao ja i teško vam je 365 dana godišnje jesti zdravo i nikad se ne prežderavati, onda obavezno nađite neku fizičku aktivnost koja vas veseli.

I onda se ubijajte u njoj.

Da ste ne znam kako inertni, mora postojati nešto što vas veseli. Ja sam mislio da se nikad više neću baviti sportom i da neću imati volje za išta, a onda sam došao u fazu kad se s guštom dižem u 5 ujutro i odem biciklirati cijeli dan.

U periodu kad najviše bicikliram, dakle, od početka 5. do kraja 9. mjeseca, mogu pojesti što god poželim. Doslovno ne mogu previše pojesti jer je potrošnja kalorija tolika da nikad nisam u plusu. Sve što trebate je dva puta tjedno odbiciklirati 150-200 kilometara.

Ponavljam, nije nužno najbolji pristup i nešto što će odgovarati svima. Siguran sam da ako će ovo čitati neki nutricionist da će se hvatati za glavu i pomisliti “ovaj frajer nije normalan”.

Ali možda će vam više pomoći iskustvo nekoga tko zna kako je to imati 20-25 kila viška i tko ih je uspješno skinuo, nego savjeti nekoga tko možda nikad nije bio debeo i ne zna s kakvim se demonima i elementima ovisnosti neki od nas bore.