Neki dan sam gledao “šokantni” dokumentarac “The Social Dilemma” koji govori o mračnoj strani društvenih mreža. Pogledao sam ga jer sam od nekoliko različitih izvora na društvenim mrežama (Ironično, kaj ne?) pročitao da je to “must see” dokumentarac koji će nas totalno potresti i natjerati nas da se zamislimo nad kontrolom koju društvene mreže imaju nad nama.
Ironija je još veća kad shvatim da vjerojatno nikad ne bi ni čuo za taj dokumentarac da nije društvenih mreža. Doduše, taj film ne bi nikad ni nastao da nije društvenih mreža. A da nije tog filma, ne bih ja pisao ovo i vi nikad ne bi preko društvenih mreža kritizirali ovaj tekst koji kritizira dokumentarac koji kritizira društvene mreže. Iz čega proizlazi- Iskreno, nemam pojma. Izgubio sam se kod “doduše”.
Pod uvjetom da vam Fejs ili Instagram nisu u potpunosti oduzeli fokus, za što ih se često optužuje, vjerojatno ste iz naslova uspjeli deducirati kako mislim da se ovaj film pojavio puno prekasno. U 2020. pričati o negativnim stranama društvenih mreža i onda to nazivati “otvaranjem očiju”? LOLOLOLOLOLOL. Gdje ste bili 2012. ili možda čak i ranije? Gdje ste bili u vrijeme kad muškarci od 35 godina nisu koristili višestruki “LOL” kako bi naglasili da im je nešto urnebesno? Sad je gotovo. Šteta je napravljena, lol.
2012. bi ovaj film bio relevantan pa čak i šokantan. Ali u 2020.? Ako do sad niste pokopčali da je glavni cilj svih društvenih mreža zarada koju mogu ostvariti jedino tako da prate svaku našu aktivnost i na temelju toga nam šalju personalizirane oglase koji su im jedini izvor zarade, onda jebiga.
Osim što smatram da je film nastao puno prekasno, ne slažem se ni s njegovom premisom koja je već prilično izlizana a i besmislena. Sigurno ste masu puta do sad čuli onu “Ako ne plaćate za proizvod, vi ste zapravo proizvod.” Tom besmislenom tvrdnjom se želi reći da ako nešto koristite besplatno, netko i vas koristi besplatno, odnosno, zarađuje na vama. Da, i?
Konkretno, kod društvenih mreža se radi o tome da su potpuno besplatne, ali zapravo nisu besplatne jer iako ne plaćate novcem, plaćate svojim osobnim podacima a na kraju krajeva, i svojim vremenom koje trošite na gledanje oglasa ili barem na skrolanje preko tih oglasa. Sve što guglate, svaki video koji pogledate, tekst koji pročitate, audio zapis koji poslušate, objavu koju lajkate, sve to bilježi zločesti AI, odnosno umjetna inteligencija.
Nakon gomile vaših interakcija i konzumiranja različitog sadržaja, taj AI će vas upoznati bolje nego što vas poznaju obitelj i prijatelji. Možda čak i bolje nego što poznajete sami sebe. Neke ukuse i preference možda niste sposobni priznati sami sebi, ali svakom svojom interakcijom, priznajete ih AI-u. Slažem se, to je zastrašujuće. Upoznati samog sebe. Meni to zvuči kao hororac. Pozitivno u svemu tome je da vas AI ne osuđuje zbog cajki koje slušate samo kad ste sami.
Upravo zbog toga ste sigurno primijetili da vam se pojavljuju oglasi za usluge i proizvode koje ste guglali, čiju ste sliku na Internetu predugo gledali (da, i to se mjeri) ili možda samo ovlaš spomenuli svojoj ženi ili prijatelju. Već godinama je tako.
Pročitali ste par tekstova o putovanje na Kubu? Bum! Oglas od putničke agencije za putovanje na Kubu, oglas za osiguranje, oglas za aviokompaniju, oglas za kremu za sunčanje, oglas za kofere…
Na YouTubeu ste pogledali 30 videa zaredom o tome kako pronaći savršeni bicikl za vaše potrebe? Bum! Oglas za dućane s biciklima, oglas za biciklističku odjeću, pumpu, energetske pločice, izotonične napitke…
Redovito lajkate i komentirate fore na Pseudohumoru? Bum! Oglasi za komičarske nastupe, psihoterapiju, burek, tečaj gledanja u prazno…
Ako vam je to šokantno, onda će “The Social Dilemma” biti totalno relevantan film za vas. Ali to nije ništa novo niti se to skriva. To je naprosto način na koji društvene mreže funkcioniraju. Sve što je besplatno, živi od oglasa. Samo je pitanje, je l’ želite konzumirati random oglase koji možda imaju a možda i nemaju veze s vama, kao što je to slučaj na televiziji, radiju i tiskanim medijima, ili bi radije gledali i slušali oglase za nešto što možda želite ili trebate?
HRT ima jako malo reklama, ali zato ga plaćamo 80 kuna na mjesec. RTL i Nova TV imaju hrpu reklama i skoro pa udvostruče trajanje filma. Zašto? Zato što su besplatni i reklame su im jedini izvor prihoda. Jedina razlika je u tome što reklame nisu personalizirane pa se reklame za uloške pokazuju svima, a ne samo ženama.
Je l’ se osjećate iskorišteno ili kao proizvod ako gledate te besplatne programe? A kad gledate HRT, je ‘l u sebi mislite
“Baš mi je super što ovo nije besplatno jer onda ni ja nisam proizvod.”
ili možda ipak mislite
“O mamu ti jebem, je l’ ja za ovo dajem 80 kuna?!”
Tu foru da smo mi proizvodi možemo onda protegnuti na sve sfere života. Hodate ulicom ili se šećete po trgu i vidite gomilu plakata, svjetlucavih reklama, netko vam uvali letak, prođe onaj reklamni kamionček iz kojeg trešti neki kurac…
“Ako besplatno stojite na trgu dok čekate društvo, vi ste proizvod.”
Što ćemo sad? Zabraniti plakatiranje i dijeljenje letaka ali naplaćivati stajanje na trgu ili pješačenje ulicom?
Između društvenih mreža i svakog od nas se događa transakcija na koju pristanemo svaki put kad radimo nešto online. Imamo pristup nevjerojatnoj količini sadržaja. Stvari koje smo prije mogli pročitati samo u tiskanim izdanjima koja su itekako koštala (a svejedno su bili krcati oglasima) sad možemo besplatno čitati online.
Glazbu koju smo prije mogli slušati samo ako kupimo kazetu ili CD ili ako posudimo od nekog pa presnimimo, sad možemo slušati preko YouTubea. (Ako ne znate što je kazeta, to znači da ste bitno mlađi od mene i mrzim vas.) Preko mobitela možete besplatno igrati milijardu igara i koristiti brdo korisnih aplikacija.
Možete se educirati i prošiti znanje potpuno besplatno. Preko Googlea doći do nevjerojatne količine informacija i stati na kraj birtijaškim mudracima koji iz rukava vade izmišljene podatke i nepostojeća istraživanja.
Za sve to zapravo plaćamo svojim vremenom i podacima na temelju kojih se personaliziraju oglasi. To je ta transakcija na koju vas nitko ne tjera. Ne želite koristiti besplatne usluge i biti “proizvod”? Ok, nemojte ništa guglati, besplatno gledati, čitati ili slušati online niti koristiti ikakve aplikacije na mobitelu. Stvar riješena. Javite koliko dugo ste uspjeli izdržati.
S druge strane, koliko vas bi bilo spremno mjesečno plaćati Facebook, Instagram, mogućnost guglanja i sve ostalo što koristite, uključujući i sve one besplatne aplikacije i igrice na mobitelu, u zamjenu za to da više ne dobivate oglase i da se vaši podaci ne koriste? Čisto sumnjam da bi se puno vas odlučilo na tu opciju jer bi se, ovisno o tome koliko toga koristite, radilo o pozamašnoj svoti novaca svaki mjesec.
Recimo, ja svaki mjesec plaćam Netflix (manje nego HRT) baš zato da ne moram gledati reklame na televiziji. Procijenio sam da mi se ne da više trpiti reklame u zamjenu za prastare filmove i serije koji se mogu pogledati onda kad to TV kuća odredi, a ne kad ja to želim. Ta transakcija mi je davno prestala biti prihvatljiva. Draže mi je dati novce u zamjenu za moje vrijeme i mogućnost gledanja cijele sezone u jednom danu ako poželim.
Ali to je to. Ne da mi se još plaćati i za Facebook, YouTube, mogućnost guglanja, i sto drugih stvari koje radim online. Za to radije pogledam koji oglas i dozvolim AI-u da sazna moje preference. Za mene je to prihvatljiva transakcija.
Jedino što je dokumentarac dobro pogodio je da smo postali ovisni o tome i da su društvene mreže postale integralni dio našeg postojanja. Hrpa nas gleda film i istovremeno skrola po Fejsu. Vozimo auto i igramo online šah. Jedemo i gledamo video s mačkama koje jedu i gledaju video s drugim mačkama koje jedu.
Ali opet, to nije ništa novo. Dokumentarac ukazuje na probleme kojih smo svi mi, ili barem većina nas, već godinama svjesni. To je kao da sad netko ide raditi dokumentarac o štetnosti alkohola, cigareta ili fast fooda. Ma daj? To nije dobro za nas?! Šokantno.
Uzmite u obzir i to da Pseudohumor, svjetionik solidnih fora u mračnoj pustoši koju vi nazivate životom, ne bi nikada nastao da nije bilo društvenih mreža. Možda bi postojao u obliku nekakvog opskurnog bloga, ali koliko ljudi bi znalo za taj blog?
Čak i ako se obistine najcrniji scenariji i svi mi postanemo zombiji koje kontrolira AI koji nas šopa beskonačnom količinom sadržaja i oglasa, čak i ako u potpunosti izgubimo i zadnji komadić svoje privatnosti i slobodne volje, nije li sve to mala cijena za platiti u zamjenu za čitanje mojih tekstova i fora? Ajmo bit iskreni.
Profane Misli 