Proveo sam skoro pola dana u autobusu. To samo po sebi ne bi bilo ništa strašno da sam sjedio sam. Ili da sam sjedio s nekim tko je buljio u svoj mobitel i ostavio me na miru da čitam knjigu. Ali naravno da ja nisam te sreće. Mene je dopao brbljavac.
Čim je sjeo pored mene, frajer uzdahne i kaže, onako u prazno, “ovaj tjedan mi je grozno započeo.”
Bogme ni moj ne sluti na dobro, pomislio sam. Ignorirao sam ga i nastavio čitati knjigu. Čekalo me 5 sati vožnje i nisam imao nikakvu namjeru da ih provedem pričajući.
Ali frajer je nastavio pričati. Posvađao se sa ženom, zajebao nešto na poslu, ima povećanu prostatu…. Samo je sipao sranja iz svog privatnog života.
Pola sata kasnije, već je bio na svom ocu koji ga nikad nije zagrlio. Ali da bi razumio njegovog oca, morao mi je prvo ispričati o svome djedu koji je bio jako strog, pa zato niti ne može skroz kriviti svog oca što je bio hladan jer…
Cijelo to vrijeme pokušavao sam mu dati do znanja da bih se vrlo rado htio posvetiti svojoj knjizi, što nije izvedivo ako on cijelo vrijeme melje. Međutim, frajera ništa nije moglo omesti.
Dok sam tražio nešto s čim bih ušutkao frajera, spazio sam na prozoru sigurnosni čekić na kojem je pisalo “U slučaju nužde, udari čovjeka do sebe u čelo.”
Veću nuždu nisam mogao ni zamisliti. Skinuo sam čekić.
Činilo mi se opravdanim.
Ako vam je do falsificiranih i nadasve bedastih anegdota, pratite me na Facebook stranici Pseudohumor.
Profane Misli 