Došao mi je rođak Mate u posjet i htio da odemo negdje na ručak. Rekao mi je da mu je svejedno koji restoran, samo da poslužuje tjesteninu bez glutena. “Jede mi se tjestenina, ali stvarno mi je bitno da je bez glutena”, veli on meni.
Bilo mi je čudno da nikad prije nije spomenuo alergiju na gluten. Vjerojatno ćemo morati neko vrijeme tražiti odgovarajući restoran, ali hajde, nije često u Zagrebu, pa neka mu bude.
Odemo do prvog restorana za koji sam znao da je super, ali jebiga, ne poslužuju tjesteninu bez glutena. Hodamo 10 minuta do idućeg, ni oni ne poslužuju. Prođemo tako 38 restorana u 3 sata, i nitko živ nema tjesteninu bez glutena.
Idem na mobitel proguglati da vidim je l’ itko uopće poslužuje tu jebenu tjesteninu i nađem restoran 14 kilometara od mjesta na kojem smo se trenutno nalazili.
Napokon dođemo do restorana. Jedva da smo sjeli, evo konobara. Mate kao iz topa izvali “špageti Carbonara”. Rekoh, može i meni isto.
Pogledam u meni, ispadne mi oko iz duplje. Špageti Carbonara – 950 kuna. “To ti je zato što je bez glutena”, veli mi Mate.
Nema veze. Rijetko se vidimo pa neka mu bude. Dok smo čekali na jelo pričali smo o svemu i svačemu.
– Nego, kako si skužio da boluješ od celijakije?
– Od čega?
– Pa od celijakije.
– Što ti je to?
– Pa ono kad si alergičan na gluten.
– A ne, nisam ja alergičan na gluten. Da ti pravo kažem, niti ne znam što je točno gluten. Samo sam čuo da bi ga trebalo izbjegavati.
Zabio sam mu vilicu u butinu.
Činilo mi se opravdanim.
Ako vam je do falsificiranih i nadasve bedastih anegdota, pratite me na Facebook stranici Pseudohumor.
Profane Misli 