Sloboda

Danijel i Matej su bili najbolji prijatelji koji su ikada hodali ovim svijetom. Otkad su se rodili, bilo su nerazdvojni. Zajedno su se igrali, upadali u nevolje, ganjali djevojke…

Danijel je imao ugodnu vanjštinu i šarm i bio divno dijete, ali je često pričao sam sa sobom. Doktori su njegovu majku uvjeravali da je to samo faza koja će proći.

Kad je bio stariji, Danijel je i dalje povremeno pričao sam sa sobom, ali vrlo rijetko pred drugima. Svi koji su ga poznavali su jednostavno prihvatili to kao dio Danijelove osobnosti. Nije ih puno smetalo jer pametnijeg i zabavnijeg prijatelja nisu mogli ni zamisliti.

Osim toga, Danijel je imao svog vjernog prijatelja Mateja koji ga je uvijek podržavao. Matej se više držao po strani i nije volio biti u centru pažnje, ali uvijek je stajao uz Danijela.

Matejeve ideje je nadmašivala jedino njegova sposobnost uvjeravanja. Kad je Matej nešto zamislio, Danijel ga je rijetko kad mogao odbiti. Bili su kao jedan i izvrsno su se nadopunjavali.

Čak su i u rat otišli zajedno kad je njihova zemlja htjela neovisnost. Danijel nije bio za, ali ga je Matej nagovorio. Objasnio mu je da je to njihova dužnost i da to apsolutno moraju napraviti. “Treba nam naša sloboda!” zaključio je Matej.

Prijavili su se dobrovoljno. Jedini uvjet je bio da ih pošalju na isto ratište jer jedan bez drugog nisu mogli.

Nisu voljeli rat, ali bilo je očito da drugačije ne ide.

Njihova država je bila daleko najbogatija u Uniji i generirala ogromne količine prihoda. Međutim, gotovo sav novac je išao glavnoj državi Unije koja je nepravedno raspolagala njime, i drugim državama u Uniji djelila samo mrvice. Tek toliko da ne umru od gladi.

Takvo stanje više nije bilo održivo i naravno da se Danijelov i Matejev narod htio odcijepiti. Nakon nekoliko godina rata, to su i ostvarili. Napokon su mogli uživati u svojoj državi.

Sav zarađeni novac je sad ostajao njihovom narodu i nekoliko godina je sve bilo idilično. Da ne govorimo o tome koliko je sladak bio okus slobode.

Međutim, Matej nije mogao ne primijetiti da njihova regija zarađuje više nego ostatak države zajedno.

Činilo mu se nepoštenim da većina novca odlazi u glavni grad njihove mlade države i hrani ljude koji taj novac nisu zaradili. Nije da je njemu nečega nedostajalo. To je bilo pitanje principa.

Predložio je Danijelu da poduzmu nešto oko toga.

“Zašto naša regija ne bi proglasila neovisnost i sve svoje prihode zadržala za sebe? Predugo smo proveli u ratu da bi nam opet netko drugi određivao pravila! Treba nam naša sloboda!”

Danijel se u početku opirao i rekao da nema potrebe za tim. Imali su sve što im treba i zašto sad stvarati probleme?

Ali Matej je bio neumoljiv i predočio mu sve prednosti odcjepljenja pa je Danijel, iako nevoljko, ipak popustio.

Srećom, nije trebao rat da se njihova regija osamostali. Sad su došla vremena kad se sve može riješiti referendumom.

Kao odlikovani ratni heroji, Danijel i Matej su uživali veliko poštovanje i autoritet u njihovoj regiji. Nije im bio problem pokrenuti kampanju i skupiti gomilu potpisa za referendum o odcjepljenju.

Nadmoćno su izglasali odcjepljenje, i njihova regija je postala država za sebe! Vrijeme blagostanja i još više slobode je bilo pred njima!

Izabrali su glavni grad koji je bio žila kucavica regije i učinili ga administrativnim središtem njihove novoosnovane države. Danijel je postao predsjednik a Matej njegov najbliži savjetnik. Matej nije volio javne nastupe i komunikaciju s medijima; draže mu je bilo savjetovati Danijela iz pozadine.

Uskoro su postali jedna od najbogatijih država na kontinentu. Gotova da nije bilo siromašnih ljudi. Njihova država je obilovala svime što im je trebalo za lagodan život.

Pa ipak, Matej se nije mogao oteti dojmu da je glavni grad njihove države lokomotiva koja vuče ostatak zemlje za sobom. Proučavajući financijska izvješća, Matej je shvatio da njihov glavni grad zarađuje daleko više od ostalih gradova.

Obratio se Danijelu s novom idejom.

“Zašto bi taj novac slali ostalim gradovima i općinama u državi? Zašto se oni ne bi pobrinuli sami za sebe? Ne bi li nama u glavnom gradu život bio još ljepši kad bi svi prihodi ostali nama?

Jesi ti znao da u našoj državi ima čak 9 općina koje nemaju gotovo nikakvih prihoda? Skoro svi su nezaposleni! Što misliš, tko plaća sve te načelnike, njihove zamjenike, tajnice, automobile, mobitele…

Tko plaća socijalnu pomoć svim tim obiteljima? Mi! Gradovi se još nekako drže, ali svi njihovi studenti dolaze u glavni grad na besplatno studiranje! Ostali građani dolaze na liječenje a samo djelić toga plate kroz zdravstveno osiguranje!

Zamisli samo što bi sve mogli s novcem koji bi uštedjeli kad bi se naš grad osamostalio? Živjeli bi najbolji mogući život koji se može zamisliti! Osim toga, treba nam naša sloboda!”

Nakon puno prepirke i galame, Danijel je napokon pristao to iznijeti u Saboru. Pročitao je govor koji mu je Matej sastavio. Zastupnici baš nisu bili oduševljeni idejom. Posebno oni koji nisu bili iz glavnog grada.

Ukazali su Danijelu na hrpu problema s kojima bi se glavni grad susreo kad bi se odcijepio od ostatka države.

“Neki od najuglednijih znanstvenika, doktora i mislioca žive i djeluju izvan glavnog grada. Što s njima?

Reprezentacije apsolutno svih momčadskih sportova se u većem ili manjem postotku sastoje od sportaša koji nisu iz glavnog grada. Većina naših olimpijaca također nisu iz glavnog grada. Kako to riješiti?

Čak i ako zanemarimo sve to, je li naš mudri predsjednik svjestan da nam je glavni grad u sredini države? Ako se odcijepimo, bit ćemo u potpunost okruženi ostatkom sadašnje države.

Bili bi potpuno u njihovoj milosti! U milosti ljudi koje ste odbacili samo zato što žive izvan glavnog grada. Mislite da će nas puštati preko granice? Čak je i zračna luka izvan granica glavnog grada!

Vjerojatnije je da će nas pregaziti i da nam uopće neće dozvoliti da se odcijepimo jer su ovisini o glavnom gradu. A ima ih sedam puta više od nas, za Boga miloga!

Zastupnici su još satima praskali po Danijelu i njegovoj suludoj ideji. Nitko nije bio za. Neki od njih su čak i doveli u pitanje Danijelovo mentalno stanje.

U tom trenutku, Matej mu je šapnuo: “Tko ih jebe. Daj ostavku. Povući ćemo se na naše imanje i proglasiti svoju malu državu. Nećemo nikome morati odgovarati niti se pravdati. Napokon ćemo iskusiti ultimativnu slobodu! Treba nam to!”

Danijel se složio s time jer mu je već svega bilo dosta. Izjavio je da daje ostavku na mjesto predsjednika i da će on i Matej osnovati svoju državu na njihovom imanju! Napustili su Sabor, ostavivši šokirane zastupnike iza sebe.

Kad su stigli na imanje, Danijel je potjerao sve zaposlenike i rekao im da je njegovo imanje sada država za sebe u kojoj ima mjesta samo za dvojicu. Zbunjeni ljudi su se pokupili s imanja mrmljajući međusobno o tome kako je predsjednik potpuno skrenuo.

Danijel se ispružio na krevetu.

“Napokon prava sloboda. Nikome odgovorni osim sami sebi, ha Matej? Dani čistog uživanja su pred nama.

Doduše, ima par problema koje treba riješiti jer imanje ipak nema sve što je potrebno za život, ali nije to ništa strašno. Sve se to da srediti. Je l’ tako, Matej?”

“Znaš, malo sam razmišljao, Danijele. Otkad znamo za sebe, dijelimo ovo tijelo. I to je dosad funkcioniralo.”

Danijel se nervozno nasmijao. “Hahaha, kako to misliš, dijelimo ovo tijelo? Pa svaki od nas ima svoje tijelo.”

“Ne, Danijele. Ja nikada nisam ima svoje tijelo.”

“Kako nisi? Pa vidim te, jebote! Matej, što ti je došlo?”

“Ti si jedini koji ‘vidi’ moje tijelo. Ali ono ne postoji. Postojim ‘ja’. I nalazim se u tvojem tijelu. Odnosno, našem tijelu. Razmisli malo. Znaš da je tako.

Kao što rekoh, to je do sada išlo dobro. Međutim, primijetio sam da sam zapravo ja taj koji je pun ideja, koji je duhovit, i koji je inteligentan. Sve što sam smišljao i stvarao, davao sam tebi na raspolaganje.

Svaku curu koju si ikada zaveo, zaveo si je jer sam ti ja govorio što da joj kažeš. Svaki posao koji si ikada dobio, dobio si ga zbog mene. Ne bi ti nikad rat preživio da nije bilo mene. Ne bi nikad postao predsjednik države da nije bilo mene.”

Boja Danijelovog lica se mijenjala iz sekunde u sekundu, dok se napokon nije zadržala na žarko crvenoj. Danijel je bio izvan sebe.

“A da? Ne bih nikad ni išao u rat da nije bilo tebe! Možda si me i doveo do pozicije predsjednika, ali si me s nje i maknuo sa svojom idiotskom idejom da se opet odvojimo!

Samo bi se odvajao, jebote! Koliko god puta da se odvojimo, tebi nikad dosta! Sloboda, sloboda, sloboda! Kad ćeš više biti zadovoljan? Gdje je kraj?!

“Drago mi je da si pitao.
Shvatio sam da je moja glad za slobodom bila krivo usmjerena. Koliko god da smo se odvajali od drugih, ja i dalje nisam bio slobodan. I dalje sam s bio s tobom u istom tijelu.

Dosta mi je da se ja ubijam od rada, a ti dobivaš sve zasluge. Vrijeme je da počnem misliti na sebe. Treba mi moja sloboda. Zbogom, Danijele.”

“Kako to misliš zbogom? Hej, odgovori mi! Odgovori mi! Odgo – “

Dok je šetao svojim imanjem, Matej se po prvi puta u životu osjetio istinski slobodnim.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s