Zašto nas netko (ne)privlači?

Jednom davno sam pričao s prijateljem o tome zašto nas neki tipovi žena privlače, a drugi ne. I zašto mi ne privlačimo ikakve tipove žena. Pa rekoh, da probam doći do toga zašto je to tako. Zašto odbijamo ili privlačimo nekoga?

U životinjskom svijetu, privlačnost nije gotovo nikakav misterij. Svaki mužjak (uglavnom su mužjaci ti koji se moraju potruditi) točno zna što mora napraviti kako bi osvojio ženku.

Ovisno o vrsti, mora se poklati sa svim ostalim mužjacima, napraviti najbolje gnijezdo, imati najljepši rep, najveće rogove, pjevati, plesati, rikati, citirati Ujevića…

Ako popušiš, barem znaš zašto si popušio jer su kriteriji jasni.  Zato knjiga “Kako biti pravi jelen i zbariti srnu” vjerojatno ne bi imala dobru prođu jer svi jeleni već znaju na što srne padaju.

Koja su pravila privlačnosti kod ljudske vrste? Isusbog ne zna.

Okej, postoje brojna istraživanja koja su ustvrdila što privlači muškarce a što žene.

Ako želite biti poželjni morate biti ovakvi, ne smijete biti onakvi.

To možda i vrijedi u teoriji i sigurno je da donosi prednost. Ali ne donosi garanciju. Ne kao u životinjskom svijetu.

Ni jedan atribut, ni tjelesni ni intelektualni, ni jedna vještina, apsolutno ništa materijalno ili nematerijalno ti ne može garantirati da ćeš osvojiti točno onu osobu koju želiš.

Jer se ta osoba možda pali na nešto totalno deseto. Na nešto što ti ili ne možeš biti, ili ne želiš biti. Možda je ta osoba aseksualna pa je tvoje tijelo ni najmanje ne dira. Ili ne voli način na koji jedeš jabuku.

Možda traži svog “Dobrog Will Huntinga”. Nekoga tko po danu objavljuje članke na temu Fermatovog teorema a po noći se tuče po birtijama.

Možda ni ne zna što je točno privlači. Ili ti imaš nosinu ispod koje se čovjek može skloniti od pljuska a njoj to baš nije bogznakak privlačno.

Kao da ogroman broj fizičkih atributa koji mogu odbiti ili privući nekog nije dovoljan, tu je još i brdo drugih faktora da dodatno zakompliciraju stvar.

Drugim riječima, naći nekoga koga obožavaš i tko istovremeno tebe obožava je jebeno teška stvar.

Možemo li svjesno odlučiti sviđa li nam se netko ili nešto?

Što mi zapravo možemo učiniti oko toga što nas pali a što odbija? Ako ti nešto smeta kod potencijalnog partnera, je li moguće snagom uma prijeći preko toga? Ili smo robovi vlastitih nagona i životinjske prirode?

Richard Dawkins, poznati evolucijski biolog i autor, u svom epohalnom djelu “Savršeni gen” išao je toliko daleko da je ustvrdio da smo mi zapravo samo roboti od mesa kojima upravljaju geni.

Pa kaže:

“We are survival machines – robot vehicles blindly programmed to preserve the selfish molecules known as genes. This is a truth which still fills me with astonishment.”

Zvuči zastrašujuće i depresivno, ali sklon sam složiti se s tom tvrdnjom. Koliko izbora imamo pri tome sviđa li nam se nešto ili ne?

Uzmimo za primjer hranu. Može li itko od nas odlučiti da mu se od danas neko jelo ili neka namirnica (ne)sviđa?

Naravno, neku namirnicu koju si kao klinac mrzio danas možda obožavaš ili barem toleriraš. Ali, je li to bio svjestan odabir ili se jednostavno dogodilo?

Recimo, ja mrzim marcipan. Ne mogu ga smisliti. Ne razumijem zašto je to uopće slastica. Mogu li ja jedan dan naprosto odlučiti da mi se marcipan sviđa i početi uživati u njemu?

Suhomesnate proizvode svih vrsta i oblika obožavam. Mogu li jednog dana jednostavno odlučiti da mi se gade?

NE.

I to unatoč svoj sili dokumentaraca koje sam pogledao o štetnosti životinjskih proizvoda na naše tijelo i naš planet, odvratnih uvjeta u kojima živi stoka (ispada da stoka doslovno živi kao stoka), i svim ostalim sranjima koja idu uz proizvodnju životinjskih proizvoda.

Jebiga.

Srce hoće ono što srce hoće. Iako ga to što hoće malo po malo ubija. Što objašnjava i zašto se neki ljudi pale na muškarce i žene koji ih tretiraju kao smeće.

Jesmo li površni ako nam je vanjski izgled bitan?

Kad se radi o suprotnom spolu, ja sam prilično izbirljiv. Na granici poremećaja. Ima toliko fizičkih i karakternih osobina preko kojih nisam sposoban prijeći da me iskreno čudi što sam uspio naći ljubav svog života.

Kad sam bio solo i u potrazi za djevojkom, moram priznati da mi je vanjština bila bitna koliko i unutrašnjost.

Nije mi bilo bitno da bude zgodna po nekakvim znanstveno-modno-holivudskim standardima.

Morala je biti privlačna meni, na onoj praiskonskoj, životinjskoj razini. Ne nekom stručnom žiriju, ne modnim časopisima, ne nekom istraživanju s Harvarda. Meni.

Je li ta cura klasična ljepotica, jesu joj noge do neba, kolike su joj sise, je l’ dobro mrda njena prda (Postolar Tripper, “Uno, due, tre”)… To je sve nevažno.

(Samo da nema izgrizene nokte. Preko toga ne prelazim pa taman da je božica seksa. Rekao sam vam da sam na granici poremećaja.)

Bilo mi je bitno da ima ono nešto što ja kao razumno biće u tom trenutku možda i ne vidim, ali ona životinja u meni itekako vidi.

Nešto što će u meni izazvati nesvjesnu kemijsku reakciju i poslati mom mozgu poruku: “Ova je za nas!”

Znate ono kad vas netko privlači a nije vam jasno zašto? Čak i ako svi drugi misle da je ta osoba živi užas i loš utjecaj na vas ali vi si ne možete pomoći? To je životinja u vama.

Nisam nikad tvrdio da je ta životinja osobito pametna. Racionalna svakako nije. Zato nam je potreban i racionalni dio kako bi našli nekoga tko nas privlači svojom osobnošću, a ne samo svojim tijelom.

Što se tiče osobnosti, i tu sam prilično izbirljiv. Ne bih nikad mogao biti sa ženom koja je zla, hladna, brbljava, zadrta, itd. Samo jedno od toga je dovoljno da me odbije. Plus još 19 tisuća drugih sitnica.

Vezi treba razgovor, razumijevanje, podrška, i puno smijeha. I seks. Zbog toga mi je vanjski izgled bitan. Ako nema obostrane tjelesne privlačnosti, kakav je to onda seks? Ili ga nema, ili barem jedna osoba trpi. Ako sam zbog toga površan, jebiga.

S druge strane, ako nema obostrane intelektualne privlačnosti, kakvo je onda sve ostalo? Opet barem jedna osoba trpi. I tu je potrebno biti malo izbirljiv kako bi našao nekoga tko te ne dovodi do ludila na dnevnoj bazi i s kim možeš razgovarati o stvarima koje te muče ili zanimaju.

To je samo moja perspektiva koja ne mora nužno vrijediti za svaku vezu. Možda nekome seks nije bitan. Možda nekome intelekt nije bitan. Bitno je samo da nađete nekoga tko vas voli i poštuje i nekoga koga vi volite i poštujete. Ili barem nekoga koga mrzite manje od svih ostalih.

1 Comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s