1. Vatrogastvo u Hrvatskoj
Tjedan je obilježila smrt vatrogasca Gorana Komlenca koji je poginuo dok je gasio požar na širem dubrovačkom području. To je tragedija koja još jednom potvrđuje koliko je posao vatrogasaca u postrojbama diljem Hrvatske riskantan i težak. I naravno, nedovoljno plaćen.
Nije da se može staviti cijena na ljudski život, ali možda bi trebalo razmisliti o prioritetima i tome kako se odlučuje tko će u javnom sektoru imati koliku plaću. Vjerujem da nisam jedini koji se zagrcne kad pročita kakve plaće i naknade imaju pojedinci.
Kao naprimjer član uprave zagrebačkog Holdinga koji je donedavno primao mjesečnu naknadu od 8800 kuna bruto za korištenje svog auta u poslovne svrhe. To je više od plaće sezonskog vatrogasca. Ovaj je to dobivao samo za auto. Koji je Tesla i ne troši benzin. Pa se čovjek pita na kaj je točno išlo 8800 kuna mjesečno.
Ali nije ni samo do plaće, nego do uvjeta rada. Kako uvijek ima za silne mobitele, laptope, automobile i reprezentativne troškove, a nikad za moderniziranje vatrogastva? Ljudi koji cijelu noć provedu na požarištu bi trebali na sebi imati najskuplju i najbolju opremu koja postoji. Kako jebeni Tolušić za svoju vinariju može povući milijune iz EU fondova, a za vatrogasce se ne može povući ni kurac?
Po ljeti bi kanadera u zraku trebalo biti toliko da naprave pomrčinu Sunca, a ne da ih polovica od mizernih šest bude na servisu usred najvećih požara. Možda ni sve najmodernije i najskuplje ne bi spasilo ovog vatrogasca, jer vatrogasci pogibaju i u puno razvijenijim zemljama, ali k vragu, možda i bi. Nikad nećemo saznati. Kao što se nikad neće pošteno platiti vatrogasac na prvoj crti obrane.
2. Trulež zdravstvenog sustava
Godinama slušaš priče o velikim dugovima u zdravstvu, derutnim odjelima u pojedinim bolnicama, dugim listama čekanja, nedostatku osoblja, posebno u manjim mjestima, katastrofalne logistike, bešćutnosti bolničke birokracije, ali i pojedinaca.
Međutim, tek kad osjetiš to na svojoj koži, a nemaš neku vezu ili novaca za privatne preglede, tek tada počinješ shvaćati koliko je zdravstvo STVARNO u kurcu.
A jedan od najzornijh prikaza kako izgleda hrvatsko zdravstvo 2022. je objava Andree Topić, životne partnerice nedavno preminulog novinara Indexa, Vladimira Matijanića. Tekst možete pročitati ovdje.
Bez obzira na to što mislite o njemu i o Indexu, ovaj tekst bi trebao biti nešto najtužnije što ćete danas pročitati. Pokazuje svu jad i bijedu zdravstvenog sustava.
Problem je što će Vlada i dalje biti nesvjesna koliko je zdravstvo u kurcu jer ni oni, a ni njihovi bližnji nikad neće imati loše iskustvo sa zdravstvom pa nikada neće imati ni motivacije za sustavne promjene.
Iz njihove perspektive zdravstvo funkcionira super jer oni u najbržem mogućem roku dobivaju sve usluge koje su im potrebne. Nema čekanja hitne niti moljakanja da dođe. Nema liste čekanja. Njima nitko neće reći da “pišaju u lonac”, kako su rekli Vladimiru Matijaniću kad se više nije mogao ustati ni na WC.
Nikad im se neće dogoditi bolna lekcija koja će ih natjerati na drastične promjene. Nije da ikome želim bolnu lekciju, ali da članovi Vlade dobivaju isti zdravstveni tretman kao i “obični građani”, da samo jednom moraju moljakati da hitna dođe po teško bolesnog člana familije i da unatoč svim naporima budu odbijeni, imali bi najbolje zdravstvo na svijetu.
3. HRT
Kad smo već kod trulih sustava i plaća od kojih se zagrcneš, a? Sramota je da se svake godine ponavlja isto i da od milijardu kuna koje godišnje HRT dobije samo od pretplate, nisu sposobni prenositi hrvatski nogomet ili sport općenito, pravdajući se da nema dovoljno novaca i da nije isplativo. A da ne spominjem sramotu kad se ni hrvatska reprezentacija nije prenosila.
To vam govori netko kome puca kurac za nogomet. Ali stvar je principa. Ako se plaća TV pretplata u državi u kojoj je nogomet popularniji nego svi ostali sportovi zajedno, onda izvoliš prenositi hrvatsku ligu, hrvatske klubove u Europi i hrvatsku reprezentaciju.
A nema se zato što se novac troši na takve pizdarije da to nije normalno. Evo npr. ovaj tjedan je velika vijest bila to da je Doris Pinčić imala prvo javljanje s Dolca uživo u trajanju od 3 i pol minute. Za to se navodno isplaćuju honorari od 300 do 400 kuna. A nekad se znalo isplaćivati i 700-800.
S druge strane, uprava HRT-a svako malo plasira ideju da bi trebalo podići pretplatu s 80 na 90 kuna jer s ovih 80 ne mogu ostvariti sve ono što su zamislili. Za kaj da plaćam još veću pretplatu? Da Doris na placu priča kako je Dolac trbuh grada i kako je sve šareno i puno predivnih mirisa? Wow, kakva duboka analiza. Kakav maštoviti opis placa. Osjećam se kao da sam tamo.
I onda prodavaču postavlja pitanja poput “Što ljudi najviše kupuju?” i “Je l’ se žale na cijene?” Opet, ganut sam dubinom pitanja. Za to dobije 300-400 kuna. I ne samo ona nego bilo tko se javlja uživo u “Dobro jutro, Hrvatska”. Pa tko ne bi želio da mu se poveća pretplata ako bi za nju dobili još više ovakvog kvalitetnog sadržaja? I nije ona tu ništa kriva. Uzima ono što joj se nudi. Ali ponavljam, je li možda vrijeme da se preispita tko koliko zarađuje u javnom sektoru?
Znam da je 400 kuna samo jedna kap u moru razbacivanja našim novcima i da se troši puno više novaca na puno veće gluposti, ali mi je ova informacija nekako posebno digla tlak jer pokazuje mentalni sklop koji vlada na HRT-u. A možda i zato što je mjesečna plaća sezonskih vatrogasaca 5200 kuna. Za te novce se nekih 15-ak puta treba javiti s placa.
4. Plakat “Mihaela, volim te”
Malo ležernih vijesti za promjenu. Ovaj tjedan je hit bio plakat na zagrebačkoj Pešćenici na kojem je pisalo sljedeće:
“Mihaela, volim te. Ti si moj mir i ljubav. Ti si moja čežnja i strast. Ti si moja mirna luka i moj zabavni park. Ti si jedino moje važno i drago. Ti si jučer i danas i sutra. Ti si sve. Bojan“
Nekad su se takve izjave ljubavi pisale sprejem na fasadi, ali zli neoliberalni kapitalizam nam je i to oduzeo i sad više nisi kul ako ne platiš par tisuća kuna za plakat. Užas u što se naše društvo pretvorilo.
Razvila se rasprava oko toga koja je priča u pozadini ovog plakata i naravno da se u komentarima pokazala sva raskoš ljudskog promišljanja. Od romantike do hard core cinizma.
“A joj, to je tak simpa.”
“Jebote, na što ovaj baca pare.
“Da sam ja Mihaela, želudac bi mi se okrenuo.”
“Lik je nešto gadno sjebo.”
“Samo je pitanje dana kad će je raskomadati sjekirom i zakopati negdje.”
“Dok on troši pare na plakat, Mihaela se jebe s drugim.”
Ljudi su predivni, zar ne?
Nemoguće je znati o čemu se tu radi, samo se nadam da nije neki scenarij u kojem su Mihaela i Bojan bili na jednom spoju i onda je on idući dan postavio taj plakat. Iako bi to bilo prilično smiješno.
Ili još bolje, jedini kontakt koji su imali je da su “match” na Tinderu i on je pomislio:
“To je to, buraz! Ona je ta! Sad joj moram pokazati da tražim ozbiljnu vezu. Tako se razdvajaju muškarci od dječaka.”
U svakom slučaju se nadam da ćemo saznati rasplet ove romanse i da će biti ekranizirana u režiji Jakova Sedlara.
5. Najbolji kandidat za ministra obrane
Ministar Banožić, za kojeg je Plenković uz pomoć svojih istančanih radara procijenio da je najbolji kandidat za ministra obrane, je izjavio:
“I ja sam kao dijete bio u Oluji. Prošao sam cijeli dio ’95. godine, isto kao i ’91. Jako se dobro sjećam događaja, bio sam u ratnom području.“
Kad su ga novinari pitali kako je on to kao dijete iz Vinkovaca “bio u Oluji”, Banožić je odgovorio:
”Ja sam generacijski nažalost imao dovoljno godina da zapamtim što se događalo i 1991., isto tako 1995. godine. Isto tako znam što su hrvatski branitelji prolazili, što su civili prolazili.“
Pazite, to je bio NAJBOLJI KANDIDAT za novog ministra obrane. Čini se da kod nas svaka budala može biti na čelu resora kad sve funkcionira. Tako i Banožić može biti ministar obrane u vrijeme kad nas nitko ne napada. Osim Bill Gatesa, Soroša i Sotone koji operira preko grupe Kiss, dakako.
Nadam se da nas taj nikad neće morati braniti od ičega jer čini se da ne može obraniti ni sebe od priglupih izjava. Odsad ću i ja svima govoriti da sam bio u Oluji jer nije bitno to što sam bio u Zagrebu i što sam imao 10 godina, bitno je da se osjećam kao da sam bio tamo. Očito je sada to dovoljno. Možda bi se dala i kakva braniteljska mirovina iskamčiti na račun toga.
Taj čovjek baca loše svjetlo i na “doktor znanosti” i na “najbolji kandidat”. Ima li pojam “najbolji kandidat” uopće smisla ako se može staviti u istu rečenicu s “Banožić”?
6. Sabor zavijen u crno
Daleko najtežu i najgoru vijest tjedna sam sačuvao za kraj. Cijene u saborskom restoranu su poskupile te će sada kompletni meni (glavno jelo, prilog, salata, desert) koštati monstruoznih 32 kune, umjesto dosadašnjih 26 kuna. To je povećanje od… 250%!
Nemojte me držati za riječ. Doktorirao sam na osječkom Ekonomskom fakultetu s temom “Novac: Kaj to je?” a cijeli doktorat se sastojao od “Ha slušajte…” koje sam kopipejstao sve dok nisam postigao minimalni broj riječi. Uspješno sam ga obranio jer sam na svako pitanje odgovarao s “Ha slušajte…”
Ova financijska tragedija me duboko potresla. Odmah sam se sjetio meksičke telenovele “I bogati plaču” i pustio suzu za bogate kako oni ne bi morali. Užas kakva su vremena došla kad ni krem de la krem politike nije izostavljen od gnjusne pošasti što inflacija se zove.
Jedino pozitivno u ovoj horor priči je da su cijene poskupile tek od 1.8. dok su svima nama poskupile još početkom godine. Burek s mesom u mojoj omiljenoj buregdžinici je poskupio s 14 kuna na 15. A prije mjesec dana i na 16. Do 100 kuna ću trpiti, a onda ću vidjeti što i kako dalje.
Svaka čast saborskom restoranu što je više od pola godine uspijevao držati glavu u pijesku i cijelo to vrijeme imati cijene iz 2019. i time omogućili da saborski zastupnici zadnji od svih osjete svu ružnoću inflacije. Njihova požrtvovnost nam svima treba biti uzor.
Profane Misli 