Imate li i vi oficinafobiju (strah od šopinga)?

Znate onaj fantastični osjećaj kad cijeli život patite od nečega i mislite da se to nikom drugom ne događa i onda otkrijete da ima još ljudi koji pate od toga i ta svijest da i drugi pate od istih tegoba nekako olakša vašu patnju jer ste granični sociopat?

To je ono što se meni dogodilo neposredno prije pisanja ovog teksta. Znao sam da će tekst biti o tome kako apsolutno prezirem kupovanje odjeće i kako me sam ulazak u dućan s odjećom čini suicidalnim, ali nisam znao da je to medicinski priznati problem, odnosno fobija.

Naravno, prije svakog pisanja teksta potrebno je dobro istražiti tematiku o kojoj se piše. Nakon 38 sekundi guglanja i površnog čitanja jednog članka, došao sam do saznanja da se taj moj problem s dućanima zove oficinafobija koja je jedna od potkategorija agorafobije. Zanimljivo, agore mi nikad nisu stvarale fobiju.

Moram naglasiti da oficinafobija može biti strah od kupovine u bilo kojem dućanu, bez obzira na to što se tamo prodaje. Ima ljudi koji čak imaju i fobiju od online kupovine. Kod mene se radi isključivo o strahu od dućana s odjećom. Recimo, hranu i kućne potrepštine obožavam kupovati. Mogao bih satima birati hranu u dućanu. I volim kupovati pivu na šanku. To isto mogu satima.

Ali odjeću mrzim kupovati. Broj hlača i majica održavam na nekom minimumu i nosim ih sve dok me kolege ne počnu pitati je l’ mi treba posuditi novaca ili nešto jer se ne mogu natjerati da obnovim garderobu.

Drugi ljudi imaju zimsku jaknu, proljetnu jaknu, sportsku jaknu, elegantnu jaknu… Ja imam jaknu.

Ono što je još gore je da sam strahovito izbirljiv kad se radi o odjeći pa ne mogu poslati ženu ili nekog drugog da mi kupi odjeću jer su vrlo male šanse da će pogoditi moj ukus. Kombinacija oficinafobije i ekstremne izbirljivosti. Kakav horor…

Koji je korijen te fobije, ne znam. Jesu li me kao malog ostavili bez hrane u kabini za presvlačenje? Jesam li jednom isprobavao majicu koja mi je bila tri broja premala jer nisam htio priznati da sam debelo đubre i onda je više nisam mogao skinuti pa su prodavačice morale zvati vatrogasce da me izvade iz nje a ja sam to potisnuo? Teško je reći. Samo znam da se počnem znojiti čim uđem u dućan s odjećom.

Zanimljivo, čak i kad idem sa ženom u dućan sa ženskom odjećom u kojem znam da ne moram ništa tražiti za sebe, oficinafobija i tada radi sto na sat.

Ne znam što mi je gore. Čekati ženu ispred dućana ili ići s njom unutra.

Jednom sam hodao sa ženom po gradu i naravno da smo prošli pored dućana u kojem ona mora nešto na brzinu isprobati.

“Dođem odmah. Tu me pričekaj. Vraćam se za 5 minuta.”

Minutu kasnije, dolazi neka žena sa psom i veže ga za ogradu ispred dućana.

“Dođem odmah. Tu me pričekaj. Vraćam se za 5 minuta.”

Pas i ja smo se rezignirano pogledali. Obojica smo znali da ćemo čekati puno duže od 5 minuta. Jer kao što znamo, vrijeme je relativno. Mojoj ženi se činilo kao da je prošlo 5 minuta, a zapravo je prošlo tri tjedna. S vremenom me pas počeo gledati kao potencijalni obrok. A i ja njega.

Ali kad sam jednom ušao sa ženom unutra jer mi se nije dalo čekati na ulici… to je tek bio pakao na Zemlji. Barem ako je suditi po vrućini koja me oblila čim sam ušao. Možda je do moje fobije, ali ja mislim da namjerno griju prekomjerno kako bi se muškarci osjećali loše.

Dok je žena isprobavala odjeću, ja sam stajao i primao udarce laktovima od stotina i stotina tisuća žena koje su prolazile pored mene. Želim vjerovati da su barem neki od njih bili slučajni.

Ja znam da se prostor treba maksimalno iskoristiti i da što više robe staviš van, to će  ti promet biti veći. I znam da takvi dućani nisu predviđeni za bika od 190 cm i 95 kg (120 oko Božića i Uskrsa), ali takvima poput mene je život ugrožen.

Te žene su me gledale onako kako penicilin gleda na patogene bakterije. Ili onako kako policija gleda na ljude koji nose majicu sa slikom marihuane. Nešto što pod hitno treba ukloniti jer čini neizrecivu štetu svima oko sebe.

Napokon, sjetim se da sam jednom čuo da taj dućan ima i muški odjel, pa rekoh, idem pogledati da malo ubijem vrijeme.

Pitam jednu zaposlenicu gdje je točno muški odjel. Ona mi kaže da odem na kat i neka samo prođem dio sa ženskom odjećom sve dok ne primijetim mušku odjeću.

Dođem na kat i stvarno, prvo je bila ženska odjeća. Hodam ja tako i gledam kad ću uočiti nešto za muške. Prehodam 4 kilometra, ali i dalje sve oko mene ženska odjeća. Hvatala me tjeskoba. A već mi je lagano bilo i muka od svih tih stalaka s robom. Osjećao sam se kao da ću pasti u nesvijest.

Obratim se najbližoj zaposlenici.

“Pa dobro, gdje je više taj muški odjel?”

“Gospodine, pa vi ste već odavno na muškom odjelu. Sve ovo oko vas je muška odjeća.”

To me je šokiralo. Naime, ja imam tu krkansku crtu u sebi i ne podnosim muške majice i hlače koje izgledaju kao ženske. Znam, moram poraditi na tome.

Priđem najbližoj polici i vidim majice s cvijećem u sto različitih verzija. Pročitam natpis: “Muška majica”.

Odem do druge police. Majice s V-izrezom do koljena. Natpis: “Muška majica”.

Nisam više mogao biti hrabar. Izdržao sam koliko je išlo. Zacrnilo mi se pred očima. Jedva sam živu glavu izvukao iz tog dućana.

Tada još nisam znao za oficinafobiju pa nisam mogao zatražiti bolovanje na temelju toga. Ali ubuduće kad mi se tako nešto dogodi, itekako ću si priuštiti dva tjedna toplica.

I ja sam samo čovjek.