Nekad znam navratiti u obližnji park gdje ljudi iz kvarta igraju šah. Svatko može sjesti za stol i odigrati partiju šaha s potpunim strancem.
Neki stariji frajer je sjedio sam za stolom i čekao da mu se netko pridruži. Mahnuo mi je rukom i pozvao me da sjednem pa da odigramo koju partiju.
Odigramo prvu partiju, frajer me matira u 20-ak poteza.
“Di si ti bio kad sam ja igrao šah, mulac. Ja sam ti bio viceprvak Jugoslavije. Ovakve amaterske greške uvijek kažnjavam. Teško da ćeš me ikada matirati s takvim potezima. Idemo opet!”
Nije mi bio problem izgubiti od njega jer je očito bio iskusan, pa ako ništa drugo, naučit ću nešto. Njegovo prcanje mi se nešto manje svidjelo.
Odigramo drugu partiju i opet me matira.
“Hahahaha, pa kako te nije sram povlačiti ovakve poteze? Nikad ti mene nećeš matirati s ovakvim bedastim igranjem. Idemo opet!”
Treća partija. Mat.
“Kakav gubitnik! Pa čovječe, je l’ ti uopće imaš ikakvu strategiju ili samo vučeš poteze onako bez veze? Što misliš, koliko bi mi se morala sniziti inteligencija pa da me ti matiraš? Evo, ja ću igrati bez jednog lovca i jednog konja. Tako igram sa svojom unukom od 10 godina. Pa da vidimo hoćeš li me sad uspjeti matirati.”
Matirao sam ga šahovskom pločom u glavu.
Činilo mi se opravdanim.
Ako vam je do falsificiranih i nadasve bedastih anegdota, pratite me na Facebook stranici Pseudohumor.
Profane Misli 