Imaju li argumenti za zabranu rada nedjeljom smisla?

Hrvati naprosto obožavaju zabrane i kao da jedva čekaju da nekome nešto ograniče, pa valjda zato i zabrana rada nedjeljom svako malo postane aktualna tema.

Iz nekog razloga, svi se bave samo blagajnicama u trgovačkim centrima, kao da ne postoji još 150 zanimanja koja se ne moraju nužno raditi nedjeljom ali se ipak rade.

Hitne službe niti ne ubrajam. Svima je jako stalo da radnici u trgovinama imaju slobodnu nedjelju za provesti s obitelji i za odmor duše i tijela, ali ljudima u hitnim službama koje rade te iste nedjelje to valjda nije potrebno.

Sad ćete reći da su medicinske sestre, doktori, vatrogasci, policajci, vozači gradskog prijevoza, i ostali znali u što se upuštaju i kakvo radno vrijeme ih čeka i da su si sami izabrali taj posao. I u pravu ste. Ali znate tko si je još sam izabrao posao i znao što ih čeka?

BLAGAJNICE.

Možda zvuči grubo, ali ne možete ući na tržište rada kao blagajnica i onda kukati što morate raditi nedjelje, kao da niste znali da 99% dućana radi nedjeljom i da su izuzetno male šanse da pronađete posao u struci koji ne uključuje rad nedjeljom.

A još manje smisla ima kukati u ime drugih bez da uopće znate je l’ ti ljudi žele ili ne žele raditi nedjeljom.

Dok sam kao student radio u McDonald’su u kuhinji, znate koji mi je dan bio najbolji za raditi?

NEDJELJA.

Sat se plaćao 50% više nego radnim danom, a posla je bilo 80% manje.

Radnim danom sam za 14 kuna na sat radio u totalnom kaosu (bilo je to prije 14 godina) i jedva stizao ispeći sve narudžbe, a nedjeljom sam za 21 kunu na sat hladio jaja.

Rijetko sam tu nedjelju mogao i dobiti jer su je, naravno, htjeli i svi ostali. A na blagdane je satnica bila 100% veća! E tu si se tek trebao potući da dobiješ barem 4 sata s kojima bi umjesto 56 kuna zaradio 112 kuna, što je meni kao studentu iz obitelji s prosječnim primanjima činilo itekakvu razliku.

Kad je stimulacija dobra, kakvi blagdani, kakve nedjelje, čovječe. Računi se moraju platiti, mora se jesti, mora se živjeti.

Ono što je bilo super, je da svatko tko nije htio raditi nedjeljom, nije morao, jer je ionako bilo previše nas koji smo se trgali da dobijemo tu magičnu nedjeljnu smjenu.

Ali hvala svima koji su se u to vrijeme borili za zabranu rada nedjeljom i htjeli me spasiti od 50% veće satnice i najlakšeg dana u tjednu za raditi u McDonald’su.

Pro tip:

Prije nego poželite spasiti nekoga od rada nedjeljom, raspitajte se je l’ taj netko uopće želi biti spašen, da ne bi ispalo kako vadite ribe iz mora pokušavajući ih spasiti od utapanja.

I dan danas radim posao koji uključuje i nedjelje i blagdane i vjerujte mi, ako radite za dobrog poslodavca, rad nedjeljom nije najgora stvar na svijetu.

Znam da ima hrpa ljudi koji rade nedjelje za skoro istu satnicu kao da je radni dan i da neki rade apsolutno svaku nedjelju, ali to nije slučaj sa svima. Zašto kažnjavati one koji dobro zarađuju nedjeljom i koji bi bez tih nedjeljnih bonusa živjeli lošije?

Borite se za dobro plaćene nedjelje i za to da ista osoba ne radi 50 vikenda godišnje, a ne za zabranu rada nedjeljom, pa ćete vidjeti da će hrpa ljudi rado odrađivati nedjelje.

Pa krenimo s argumentima.

1. “Nedjelja je tradicionalni dan za provesti s obitelji.” 

SVAKI dan je dan za provesti s obitelji. Koja je točno razlika između rada od ponedjeljka do petka, i rada od nedjelje do četvrtka (naprimjer)? Dva slobodna dana tjedno su dva slobodna dana tjedno.

Bitno je samo da slobodni dani svaki tjedan postoje i da ista osoba ne radi svaki vikend u godini (osim ako to ta osoba želi). Protiv toga se borite.

Osim toga, u obiteljima gdje se drži do “tradicionalnih vrijednosti”, žena radi sve živo i mrtvo po kući. Znači, želite nekoj blagajnici osloboditi nedjelju kako bi u miru mogla kod kuće kuhati, prati, i čistiti za ostatak familije.

Znam hrpu žena (a i muškaraca) s posla koje se nedjeljom narade manje nego kod kuće i kojima smjena u nedjelju dođe skoro kao odmor.

Pogotovo mi je super kad biskupi krenu s pričom da su žene koje rade nedjeljom degradirane i ponižene, kao da ih KC u Hrvata otvoreno ne smatra strojevima za rađanje, drugotnima, i manje vrijednima od muškaraca. Tko će o položaju žene u društvu nego hrvatski biskupi. Sve feminist do feminista.

I koliko ćemo se još pretvarati da hrpa obitelji svoje zajedničko vrijeme nedjeljom ne provodi tako da svatko u svojoj sobi bulji u ekran? Zajedno su, ali nisu zajedno.

2. “Rad nedjeljom razara obitelj.”

To je stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj, a od nedavno i talijanske Vlade koja ozbiljno razmišlja o zabrani rada trgovina nedjeljom.

Je l’ to znači da su sve familije u kojima roditelji rade kao policajci, med. sestre, doktori, vatrogasci, profesionalni vozači, i svi ostali koji rade nedjeljom i blagdanima, u startu osuđene na propast i razaranje?

Možda da se tim ljudima savjetuje da niti ne pokušavaju osnovati obitelj? Mislim, čemu imati obitelj ako ćeš raditi nedjeljom, zar ne?

Moram priznati da nisam upućen u statističke podatke vezane za razvode i “razaranja” obitelji, ali nekako sam uvjeren da je rad nedjeljom debelo na začelju liste razloga za razvod.

Svakako iza razloga kao što su financijski problemi i stres uzrokovan lošim financijskim stanjem koje se može samo pogoršati ako se ljudima koji dobro zarađuju nedjeljom oduzme to pravo. 

A ako sam ja u krivu, i opasnost od razaranja obitelji zbog rada nedjeljom stvarno postoji, nameću se sljedeća pitanja:

Je l’ ta opasnost vrijedi samo za obitelji blagajnica koje rade nedjeljom ili i obitelji svih ostalih žena i muškaraca koje rade nedjeljom? I ako vrijede i za ostale, što s njima?Razaranje njihovih obitelji nam je prihvatljivo?

3. “Radnici u trgovini su premoreni i previše ih se iskorištava.” 

Onda se borite se protiv takve prakse gdje netko radi 7 dana tjedno, ili mu se nedjeljni rad piše pod normalni.

Postoje poslodavci koji itekako dobro plate rad nedjeljom i blagdanima i osiguravaju adekvatno slobodno vrijeme za svoje djelatnike.

I opet se pitam, što onda sa svim ostalim djelatnostima koje rade nedjeljom a nisu neophodne?

4. “Ne mora se ići u šoping nedjeljom, sve se može kupiti u ostalih 6 dana.”

Točno. Ne mora se. Ali se očito želi. Trgovine ne rade nedjeljom zato što moraju, nego zato što žele. Kao što ni ljudi ne šopingiraju nedjeljom zato što moraju nego zato što žele. 

I ako ćemo se baviti s time što se u nedjelju “mora” a što ne, zašto onda stati na trgovinama? Što je s drugim djelatnostima koje se “ne moraju”?

Je l’ baš moramo na kavu ili sladoled u nedjelju? A u restoran? Je l’ moramo u muzej, kino, kazalište, ili zoološki baš u nedjelju? A u planinarske domove? Zašto ne bi sve to posjećivali samo od ponedjeljka do subote?

A zašto bi služba za korisnike teleoperatera morala raditi nedjeljom? Krepao ti je internet ili kabelska u nedjelju? Pa što? Zar moraš nedjeljom biti na internetu ili gledati televiziju? Zapravo, zašto bi uopće moralo biti televizijskog i radijskog programa u nedjelju? Zar ti djelatnici ne zaslužuju slobodnu nedjelju?

Kad idemo na more, zar baš moramo nedjeljom biti u hotelima i apartmanima? Zašto na moru ne bi bili samo od ponedjeljka do subote? Zar osoblje hotela nema pravo na slobodnu nedjelju? Zar njihove obitelji nisu u opasnosti da budu razorene?

A svadbe subotom? Kad prođe ponoć, tehnički je nedjelja, pa ti zbog svoje svadbe tjeraš ljude ne samo da rade u nedjelju, nego i po noći. Zar se ljudi baš moraju ženiti subotom?

Na kraju, zašto bi i crkve u velikim gradovima morale služiti misu nedjeljom kad se misa služi  i radnim danima? Pa neka i svećenici i ministranti imaju slobodnu nedjelju.

Ajmo napraviti to da nedjeljom nemamo apsolutno nikakav razlog za izaći iz kuće. Jer nedjeljom se ništa ne mora.

P.S. Znate što se još ne mora? Ne mora se raditi u trgovini.

Uvijek će biti ljudi kojima je nedjelja svetinja, i koji ne bi ni za kakve pare radili u nedjelju. I to je njihovo pravo. Ali onda bi se barem trebali potruditi da ne završe u sektoru u kojemu je rad nedjeljom najnormalnija stvar.

U 2018., kad je toliko ljudi otišlo iz Hrvatske, gotovo da nema industrijske grane koja ne vapi za radnicima.

Svatko od nas je kovač svoje sreće, i svatko može izabrati, unutar svojih psihofizičkih mogućnosti, što će raditi. Ako i promašite iz prve (pa i iz druge) jer s 14 ili 18 godina niste imali pojma što bi radili u životu, uvijek se to može ispraviti.

Danas je u Hrvatskoj lakše nego ikada promijeniti poslodavca ili čak kompletnu karijeru. Mogućnosti za prekvalifikaciju (od kojih su neke čak i besplatne) su na svakom koraku i stvarno nema potrebe da cijeli radni vijek provedete na poslu koji vas polako ubija iznutra.

Ne sviđa vam se vaš posao? Učinite nešto u vezi toga.