Pokušavam u miru popiti šalicu vruće kave koju sam netom skuhao, kad eto kolege s “E, moraš čut’ ovaj vic!” Namrštio sam se iz dva razloga. Prvo, patio sam od predkofeinskog sindroma (PKS) koji ima iste simptome kao i PMS. Razdražljivost i sklonost nasilju. Drugo, taj kolega u životu nije ispričao vic kako spada. Ili zaboravi ključne rečenice ili ga ispriča naopačke, ili se potpuno izgubi. Pokušao sam mu na lijepi način objasniti da nisam raspoložen za viceve.
– Ne sad, Martine. Nisam još ni kavu popio…
– Ali taj vic, e! Ma garantiram ti da boljeg nisi čuo mjesecima! Moram ti ga ispričati dok ga nisam zaboravio!
– Gle, stvarno želim popiti tu kavu. Mislim da bih onda bi više raspoložen za viceve.
– Ali moram ići skoro a do idućeg puta kad se vidimo ću ga sigurno zaboraviti! A daj da ti ispričam.
– No dobro. Ali bolje ti je da je dobar i da ne traje pola sata!
– Okej, slušaj sad ovo. Znači, Mujo i Haso, hehehe, da, naravno da su Mujo i Haso u igri, ne? Tko bi drugi bio? Svi dobri vicevi su s njima dvojicom, kaj ne? Ja za neki drugi dvojac iz viceva ni ne znam. Mislim, imaju Mirko i Slavko, ali oni su već fakat stari. Nitko više ne priča viceve s njima. Uglavnom, šeću oni po Sarajevu, Mujo i Haso, ne Mirko i Slavko. Mislim, ima smisla da šeću po Sarajevu, pošto su iz BiH. Ali doduše, ima i drugih gradova u BiH pa bi možda mogli i u nekom drugom gradu šetati. Kad dobro razmislim, mogao bi biti bilo koji grad na svijetu jer ono, ljudi se sele, ne? Idu trbuhom za kruhom i to i tko zna gdje sve mogu završiti? Ali zapravo je svejedno koji je grad jer to uopće nije bitno za vic. Ali recimo da je Sarajevo kad sam se već njega prvog sjetio. Tek toliko da si dočaraš situaciju. A joj, sad sam se sjetio da si mi jednom rekao da nisi nikad bio u Sarajevu, pa onda pretpostavljam da bi ti teško bilo dočarati kako je to hodati po Sarajevu. Pa dobro, ajmo reći da šeću po –
Zalio sam ga šalicom vruće kave. Činilo mi se opravdanim.
Ako vam je do falsificiranih i nadasve bedastih anegdota, pratite me na Facebook stranici Pseudohumor.