Pristojni ljudi lažu

Istina, laž, laganje, govorenje istine

Znam, promovirati laganje kao nešto pozitivno je krajnje neukusno i skandalozno. Jer, dakako, svi mi trebamo uvijek biti iskreni i govoriti istinu i samo istinu. Svi smo mi u vječnoj potrazi za istinom.

“Reci mi što misliš. Iskreno.”
“Želim čuti istinu.”
“I? je l’ ti se svidjelo? Budi iskren.”

Svakodnevno smo suočeni s ljudima koji nas traže mišljenje o ovom ili onom, ili žele nešto od nas. Obitelj, prijatelji, kolege s posla, šef, susjed, ponekad i potpuni stranci.

Svima njima ponekad lažemo.

Istovremeno, svima oko sebe govorimo kako nam je iskrenost izuzetno bitna. Možda i je, sve dok se ne nađemo u poziciji u kojoj nam laž da efekt koji daleko premašuje efekt istine.

U moju obranu, ne podržavam laganje kojemu je jedina svrha sjebati nekoga, prebaciti krivnju na nekoga, ili se okoristiti na bilo koji način. Također, ako lažeš svima oko sebe 24 sata dnevno, potraži stručnu pomoć.

Rođeni da lažemo

Djeca počnu lagati negdje oko svog 2. ili 3. rođendana. Nitko ih nije naučio lagati. Nitko ih nije uopće upoznao s konceptom laganja. Nitko im nije rekao da je laganje super niti ih na bilo koji način ohrabrio da lažu.

Pa ipak, dijete koje ima samo 3 godine i jedva par stotina riječi u vokabularu je nekako, samo od sebe, shvatilo da će mu ostatak dana proći ugodnije ako slaže.

– Sine, jesi ti srušio vazu s cvijećem?
– Ne. Pala je sama od sebe.
– Kako je mogla pasti sama od sebe pasti na pod? Imala je dvije kile i nalazila se na sredini ogromnog stola.
– E da, mačka ju je srušila.
– Nemamo mačku.
– Jebiga.

Nitko nije rekao da je prosječni trogodišnjak osobito dobar u laganju. Čak štoviše, on nije ni svjestan da se ovo što je upravo izveo zove “laganje” i da je to loše. Samo zna da mu u ovom trenutku odgovara da on nije kriv za razbijenu vazu.

Sad slijedi nešto paradoksalno.

Laganje se smatra normalnim dijelom razvoja svakog dijeteta. Poželjno je da vam dijete u određenoj dobi krene lagati. Ako dijete do svog 3. rođendana ne izgovori ni jednu jedinu laž, postoji mogućnost da možda malo zaostaje u neurokognitivnom razvoju. Ili je na putu da postane svetac.

Dakle, ako dijete od 3 godine apsolutno nikada ne laže, možda nešto nije u redu s njim. Tako bar kaže struka.

Naravno, laganje se ne smije tolerirati i djecu treba učiti da je laganje loše i nemoralno.

Ali poželjno je. Iako se ne smije. Ali potrebno je. Iako nije lijepo. Ali bitno je za djetetov razvoj. Iako je bezobrazno. Ali zdravo je. Dođe čovjeku da se zamisli, zar ne?

Kako bi vaši školski dani izgledali bez laganja?

Budite iskreni. Koliko bi prijatelja imali u osnovnoj i srednjoj školi da ste uvijek govorili istinu, bez obzira koje je pitanje i tko ga postavlja?

Vjerojatno ni jednog. Jer bi ih prije ili kasnije povrijedili s istinom, i onda bi vas svi od reda odjebali.

Jeste ikad igrali “bocu istine”? Neka jebeno grda sranja izađu na vidjelo, posebno ako se igra pod utjecajem alkohola. Pandorine kutije se otvaraju, prijateljstva prekidaju, veze završavaju. Zbog čega? Zbog istine.

Alkohol je poznati uklanjatelj bilo kakvih inhibicija. Neke od najružnijih stvari čovjek izgovori kad je pijan, i povrijedi osobe do kojih mu je stalo. Ono što je tužno je to da ih uglavnom povrijedi s čistom, nefiltriranom istinom.

Kad se alkohol upari s “bocom istine” gdje ljudi praktički sile jedni druge da kažu istinu, nije ni čudo da nastane pizdarija.

Ponekad ćemo u toj igri radije izabrati izazov nego istinu zato da izbjegnemo neugodnu situaciju. Što o nama govori činjenica da ćemo radije pojesti ili popiti nešto ogavno, nego iskreno odgovoriti na pitanje?

Što je s laganjem roditeljima i nastavnicima? Kako bi itko od nas preživo školovanje da smo svaki put izgovorili istinu kad bi nas oni nešto pitali?

Svi znamo da nije lijepo lagati, ali kvragu, nekad laž stvarno posluži bolje nego bilo koja istina.

1999. sam krenuo u 8. razred. Znao sam da ću te godine za Božić dobiti Playstation. U današnje vrijeme, to bi bilo kao da sam dobio računalo, Playstation 4, Xbox, skuter, i dionice Microsofta. Do tada nisam imao ni računalo, ni bilo kakvu drugu igraću konzolu osim onih jeftinih s placa. Bila je to velika stvar za mene.

I baš na tom polugodištu, po prvi put u životu (i zadnji) sam imao komad. Iz matematike, naravno. Trebao sam zadnji dan ispraviti na dvojku, ali nisam uspio.

Znao sam da će to moja obitelj shvatiti kao tragediju epskih razmjera i da će cijele Božićne praznike provesti u lošem raspoloženju.

Isto tako sam znao da čitave praznike neću vidjeti Playstation vidjeti ni na slici. Ne dok ne ispravim matematiku.

Pa sam im rekao da je profesorica zaključila dva na polugodištu. Kad je trebalo ići po knjižicu, “slučajno” sam fulao termin pa je više nije bilo moguće dobiti sve dok ne počne drugo polugodište.

Što sam postigao s tom laži? Moja obitelj je provela sretan i radostan Božić pun smijeha. Ja sam se naigrao Playstationa do mile volje. Da sam rekao istinu, nitko ne bi bio sretan. Osjećao sam grižnju savjesti, ali ništa što 12 sati Playstationa u komadu ne bi rješilo.

Prvi dan drugog polugodišta sam donijeo knjižicu doma. Znao sam što me čeka. Znao sam da tjednima neću vidjeti Playstation niti izlaziti van. Bio sam spreman na to. Starci su bili ljuti, ali barem nije bio Božić.

Sad kad gledam na to, 18 godina kasnije, bih li napravio isto? Bih.

Činjenica da je djeci i tinejdžerima život puno lakši i jednostavniji kad tu i tamo ubace neku laž.

Jesmo li kao odrasli išta bolji?

Laganje kao tehnika preživljavanja

Svaki klinac misli da je njemu u životu teško. Sve dok ne odraste. Onda tek vidi što je borba.  Misliš da je matematika nešto najgore što postoji? Čekaj da te odrasli život pogodi nogom u jaja.

To je “dog eat dog” svijet u kojem laganje nije izbor, nego nužda. Ne da izbjegneš dva tjedan zabrane izlaska, nego da ne ostaneš bez posla i na ulici.

Tvoj šef, kolege, klijenti…sve su to ljudi koje bi većina nas povremeno stjerala u kurac. Neki si to možda i mogu povremeno dozvoliti, ovisno o njihovom statusu u firmi, ali većina nas istrpi razno razna sranja.

Sjećate se filma “Lažljivac” s Jim Carreyem u glavnoj ulozi? Trebalo je manje od 24 sata da mu se svi aspekti života raspadnu u paramparčad (da, to je stvarna riječ) zato što je govorio istinu i samo istinu. U tom filmu, nemogućnost laganja djeluje kao kletva najgore vrste…

Što je s društvenim životom? Bi li nam život bio bolji kad bi govorili isključivo istinu prijateljima i obitelji?

– I? Je l’ ti se sviđa džemper koji sam ti isplela za rođendan?
– Ne, baka. Ovo ne bih ni mrtav obukao. Molim te da se ubuduće držiš novčanih poklona.

– Jeste dobro poznavali pokojnika?
– Bio mi je susjed ali nismo baš puno komunicirali.
– Kako to?
– Bio je šupčina.

S jedne strane se pomalo divim osobama koje mogu biti tako beskompromisne, s druge strane, bilo bi mi jebeno neugodno stajati pored takve osobe, a kamoli da budem takva osoba.

Ono što većina nas u životu priželjkuje je komfor. Ugoda. Želimo se osjećati dobro što je češće moguće. A ja to ne mogu ako nekoga, tko to ničime nije zaslužio, povrijedim s istinom. Osim ako nije apsolutno neophodno da osoba zna tu istinu.

Udovica ne mora na sprovodu svog muža čuti da joj je muž bio smeće. “Bio je dobar čovjek.”

Susjedovo dijete od 9 godina ne mora čuti da mu je crtež sranje. “Super si to nacrtao.”

Prijatelj ti ne mora znati da ti se ne ide van s njim jer ti se ne da slušati kako bez kraja i konca melje o ribičkim štapovima. “Radim danas.”

Deda ti ne mora znati da su mu vicevi najlošiji koje si ikada čuo. “Hahaha, taj ti je dobar!”

Baka ne mora znati da su njeni pokloni bezveze. Ne moja baka. Moja baka daje super poklone, samo da se zna.

Ne vidim što je loše u tome. Ja se osjećam dobro jer nisam nikoga povrijedio, drugi se osjećaju dobro jer ih ja nisam povrijedio. Win-win situacija. Ako niste znali, to je najbolja od svih mogućih situacija.

Upadneš nekoj curi i ona te odjebe s “ni da si zadnji sisavac na zemlji”. Ne muškarac. Ne ljudsko biće. Nego sisavac. Nisi dobio broj koji si htio, ali si dobio porciju istine koju nisi htio. To je lose-lose situacija, najgora od svih.

Je li nam baš uvijek stalo do istine?


Ima jedan genijalan citat o istini kojeg je napisao George R.R. Martin, a izgovorio beskrajno mudri Tyrion Lannister u “Igri prijestolja”.

People often claim to hunger for truth, but seldom like the taste when it’s served up.     

Jedna od najtočnijih misli o istini koje sam ikada pročitao. Ljudi ne vole okus istine. Htjeli bi da je vole, na papiru im se sviđa, ali rijetko kad je mogu probaviti.

Recimo da dođeš u restoran koji ima hrpu ponuđenih jela. Uglavnom jedeš koliko-toliko zdravo. Nekad se i uništiš od ćevapa, ili riješiš Milku od 300 grama u jedno popodne.

Ali danas bi htio nešto što je super zdravo pa pitaš konobara da ti preporuči neko jelo koje će imati pravilan omjer proteina, ugljikohidrata, i zdravih masti. Nešto što će biti dobro za tvoj organizam.

Hrana napokon dođe i izgleda super. Pravo malo remek-djelo na tanjuru. Uzmeš prvi zalogaj. Ima okus po recikliranoj bilježnici.

To je brutalna istina.

Dobra je za tebe i ima sve što ti treba, ali mrziš je. Htio bi da ti se sviđa, ali jednostavno je odvratna i tjera te na plač.

Zamisli da cijeli život moraš jesti recikliranu bilježnicu. Na svadbama, roštiljima, rođendanima… Ti uvijek jedeš recikliranu bilježnicu. Možda ćeš moći dugo živjeti, ali hoćeš li htjeti?

Sad zamisli da te cijeli život svi oko tebe raketiraju s brutalnom istinom o tvojem tijelu, ljepoti, ponašanju, modnom i glazbenom ukusu, inteligenciji, smislu za humor, kulinarskim sposobnostima, talentu, i svemu ostalome od čega se tvoj život sastoji.

Ne zvuči baš zabavno. Ponekad je laž ono što trebaš čuti. Ponekad je laž ono što trebaš reći.

Trebamo li svi cijelo vrijeme lagati jedni drugima oko svega? Naravno da ne.

Ali ponekad je laž jedini način da preživiš dan.

Ako je brutalna istina kao super zdravo jelo s okusom reciklirane bilježnice, onda je laganje fast food. Nešto što se treba izbjegavati. Nešto što je loše za nas.

Treba li se svaki dan toviti s fast foodom? Naravno da ne.

Ali ponekad je double-cheeseburger sa slaninom i velika porcija pomfrita jedino što te sprječava da ne zapališ cijeli svijet.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s